“Sadašnja bolest našega društva je kompulzivni komformitet”, napisao je svojedobno Jacob Levy Moreno. Vjerujući da je osnovni problem ljudi u tome što, uvjetovani načinom odgoja te vlastitim i tuđim očekivanjima, pokušavaju biti ono što nisu umjesto da otkriju i izraze ono što jesu, on se cijeloga života trudio pomoći im da u međusobnoj interakciji budu autentični, podržavajući i topli. Smatrajući da sam razgovor, poput onoga u psihoanalitičkim ordinacijama, nije dovoljno poticajan, tražio je prikladnije i kreativnije načine približavanja ljudima i njihovom unutarnjem svijetu. Fasciniran kazalištem i dječjom igrom, osobito njihovim spontanim dijeljenjem i preuzimanjem raznih uloga kroz koje, izražavajući razne dijelove sebe, govore o onome što ih zaokuplja, osmislio je psihodramu želeći ljude potaknuti na to da ponovno probude u sebi iskrenost, spontanost i kreativnost – čudesne osobine djeteta koje svijet čine tako magičnim i privlačnim mjestom za život.

Jeste li ikada vidjeli nesretnoga konja? Jeste li ikada vidjeli pticu u depresiji? Jedan od razloga zašto ni ptice niti konji nisu nesretni jest taj što ne pokušavaju impresionirati druge ptice niti konje. (Dale Carnegie)

U čemu je bit psihodrame

Nadahnut djelom ljudi koji su mijenjali svijet poput Sokrata, Isusa, Christofora Columba te hasidsko-židovskog filozofa Martina Bubera (koji je u knjizi “Ja i ti” prvi pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga među ljudima), u osnove tog novog pravca u psihoterapiji Moreno je utkao dvije bitne ideje: ljudski susret i grupu kao okvir unutar kojega i pred kojim se taj susret odvija.

Malo je istinskih susreta među ljudima: zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, često su ljudi suštinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi susreti su površni, nedoživljeni, promašeni, konfliktni… Indijanci kažu da ne možete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinama. Razmišljajući o tome kako pomoći ljudima da se bolje razumiju, Moreno je došao na ideju tzv. zamjene uloga. Uđemo li makar na trenutak „u kožu“ drugoga ljudskog bića, lakše se možemo uživjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu. Kad i taj drugi „pogleda kroz naše oči“, polako se počinjemo razumijevati i suosjećati jedno s drugim.

Sudjelujući u radu terapijske grupe imamo priliku susresti se s različitim ljudima i njihovim pričama čime dobivamo mnogo podrške te izazova da pokušamo napraviti nešto drugo, svrsishodnije i u svom stvarnom životu. Razlike među članovima grupe i šarenilo problema koje iznose pružaju realniju sliku o ljudima s kojima živimo i susrećemo se, što cijeli proces čini zanimljivijim i dinamičnijim.

U psihodrami koristimo razne oblike komunikacije: vodeći računa i o neverbalnim načinima izražavanja, svraćamo pozornost na cjelokupnoga čovjeka i njegovu komunikaciju sa sobom samim ali i s drugim čovjekom. Kroz akciju i praćenje neverbalnih znakova znatno brže dolazimo do srži problema. Dok, primjerice, protagonist (osoba koja igra svoju psihodramu) u nekom trenutku nije u stanju verbalizirati ono što se u njemu događa, njegovo tijelo je u bliskom kontaktu s predsvjesnim pa i nesvjesnim psihičkim procesima te možemo primijetiti da npr. cupka nogom, oskudno ili ubrzano diše, nemirno kruži očima, grči mišiće lica ili ruku. Obratimo li na to pozornost, ubrzo ćemo doći do osjećaja skrivenih iza nesvjesnih pokreta tijela te znatno lakše nastaviti terapijski rad.

Psihodrama je zanimljiv način rada na sebi, kojim mnogo dobiju i oni koji u određenom trenutku nisu spremni izložiti se. Gledajući tuđu psihodramu, polako i neosjetno uplovljavamo u nju, poistovjećujući se s njezinim akterima, plačući, smijući se i ljuteći se u sebi zajedno s njima te zajedno s njima tražeći putove izlaska iz slijepih ulica, u kojima su bili zaglavljeni.

Vrteći paralelno u glavi film vlastitih slijepih ulica i putova izlazaka iz njih.

tekst napisala Branka Jakelić