Član psihodramske iskustveno-psihoterapijske grupe može postati svatko, bez obzira na dob, spol, zanimanje, interese, hobije, stavove, itd. pod uvjetom da nije u trenutačno akutnom psihotičnom šubu, ovisan o psihoaktivnim supstancijama (poput droga, alkohola i sl.), kojih se ne želi odreći, ili pak agresivna, izrazito destruktivna osoba, koja bi mogla ugroziti druge članove grupe.

Kao psihoterapijska metoda, psihodrama je prikladna za sve koji žele istražiti svoje mogućnosti, snage i sposobnosti te riješiti neke probleme i dileme, donijeti važne životne odluke ili pak suočiti se i lakše nositi s nevoljama i odlukama njima važnih ljudi. Posebno je korisna za stidljive, povučene osobe koje teško uspostavljaju kontakt i komuniciraju s drugima te im funkcioniranje u raznim grupama i kolektivima predstavlja težak, ponekad i zastrašujući zadatak. Pored toga, koristit će i ljudima koji se osjećaju posve zdravima te samo žele poboljšati odnose sa svojom okolinom te izrasti u bolje osobe.

U početku bilo kakvog psihoterapijskog rada ljudi često postavljaju pitanje hoće li se kroz to promijeniti, postati „netko drugi“. Istina je da rad na sebi mijenja, ali ta promjena usmjerena je na otkrivanje i iscjeljivanje traumama i predrasudama potisnutih dijelova sebe, osvještavanje i priznavanje svojih intrinzičnih vrijednosti i želja te razvijanje osobina i vještina koje pomažu ostvarenju kvalitetnijeg i svrsishodnijeg života.

Koliko psihodramska terapija traje?

Teško je reći. To ovisi o pojedincu, njegovoj motivaciji, razlozima zbog kojih se pridružio grupi te terapeutovoj procjeni. Ponekad ljudi krenu na psihodramu želeći riješiti neki problem te, riješivši ga, iziđu iz grupe, drugi će pak i nakon rješavanja problema, koji ih je doveo u grupu, poželjeti još ostati i raditi na sebi, kako bi bolje upoznali sebe te otkrili i razvili svoje potencijale. U svakom slučaju, to je osjetljivo pitanje i za pojedinca i za grupu, i važno je razgovarati o tome.

tekst napisala Branka Jakelić