U psihodrami se problem ne analizira već se, nakon nekoliko uvodnih rečenica u kojima se dogovara tema i svrha rada, on istražuje na sceni. Premda neki elementi psihodrame podsjećaju na kazališnu predstavu, riječ je o ozbiljnoj psihoterapijskoj metodi koja tim načinom rada pomaže ljudima da se upoznaju sa svojim unutarnjim svijetom te razriješe neki unutarnji ili vanjski konflikt. U skladu s tim, članovi psihodramske grupe ne trebaju imati glumačkog talenta (naprotiv, često upravo glumci, koji su navikli distancirati se od uloga koje igraju, imaju problema prepustiti se iscjeljujućoj moći psihodrame), budući da se na psihodramskoj sceni ne glumi već odigrava neki prizor ili konflikt iz protagonistova stvarnog svijeta, pri čemu i oni koji su izabrani za uloge njemu bliskih ljudi ne „glume“ već, izgovarajući ono što protagonist „misli da ti ljudi misle“, pomažu protagonistu da na drugi način vidi problem koji ga muči te nađe nova svrsishodnija rješenja.

Da bi se „predstava“ mogla odviti, potrebno je uglasiti nekoliko elemenata. Osnovni elementi psihodrame su: protagonist kao “glavni glumac”, grupa kao “publika”, voditelj kao režiser, ljudi koji će odigrati određene uloge te pozornica, tj. scena na kojoj će se psihodrama odigrati.

Kao što sam spomenula, protagonist je osoba koja na sceni odigrava neki problem ili situaciju iz svoga života, oživljavajući njihove razne aspekte te isprobavajući mogućnosti za koje u stvarnom životu nema ili (još) nije imao prilike. Scena je dio prostorije na kojemu će biti uprizoren komadić protagonistove životne priče. Kako bi je oživio, protagonist će se poslužiti priručnim rekvizitima poput vješalica, laganih stolica, stolova i sl., koji će “glumiti” ormare, krevete i ostale sastavne dijelove nekog prostora iz njegova života, a ponekad i ljude, kako bi se predstavljena situacija doimala što stvarnijom. S druge pak strane, u prostoru odvojenom od scene, grupa u ulozi publike čuva svijest o realnom vremenu i prostoru. No, za razliku od publike u kazalištu, članovi psihodramske grupe nisu pasivni gledatelji već i sami sudjeluju u drami igrajući uloge protagonistu bliskih ljudi ili raznih dijelova njegove osobnosti. Ponekad se, potaknut događanjem na sceni, “umiješa” i netko od drugih članova grupe sugerirajući neku rečenicu i sl., što tijek psihodramske akcije može zaokrenuti u nekom drugom smjeru (u psihodrami se ta intervencija naziva dubliranjem). Na taj način grupa, poput kora u klasičnoj antičkoj drami, odslikava ili komentira događaje na sceni. S druge strane, režiser – voditelj psihodrame postupno protagonista usmjerava prema rješenju problema ili situacije, pomno prateći njegove osjećaje, riječi i kretnje te vodeći pritom računa o tome da na odgovarajući način i grupa bude uključena u zbivanja na sceni.

Jedino pravo znanje stekli ste kada ste od poznatoga krenuli prema nepoznatome. (Claude Bernard)

Svaka psihodramska seansa prolazi kroz tri faze.

Na samom početku je zagrijavanje; ono pokreće osjećaje i priprema teren za akciju, koja će uslijediti. Potaknuti određenim zadatkom, ljudi se na neki način odmiču od vanjskoga svijeta dolazeći u kontakt sa sobom, svojim mislima i osjećajima, kojih prije toga možda i nisu bili svjesni. Kroz to se polako opuštaju i povezuju s grupom, čime se stvara atmosfera međusobnog povjerenja – važan temelj budućeg rada. Na kraju te faze izdvaja se jedan ili više potencijalnih protagonista među kojima, pozorno vodeći računa o emocionalnim potrebama pojedinaca i grupe u tom trenutku, biva izabran onaj koji će u toj seansi odigrati dio svoje unutarnje drame. Izborom protagonista i njegovim izlaskom na scenu započinje središnji dio psihodramske seanse – akcija.

Ono što je iza nas i ono što je ispred nas sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas. (Ralph Waldo Emerson)

Neposredno nakon izlaska na scenu voditelj i protagonist dogovaraju temu na kojoj će se raditi.

Jedan od uobičajenih načina približavanja “gorućoj” temi jest prisjećanje na situaciju iz nedavne prošlosti u kojoj smo bili suočeni s njom pa će se npr. protagonist prisjetiti neke konfliktne situacije na poslu i scenu urediti tako da podsjeća na prostor u kojem se ona odvijala. Vrlo bitan princip u psihodrami je „sada i ovdje“, tj. odigravanje situacije na sceni kao da se događa u trenutačnom vremenu i prostoru. Krećući od situacije koja je u protagonistovu životu, polako se, poput glavice luka, ljušti sloj po sloj sve dok se ne dođe do onoga što je izazvalo traumu. Već samim postavljanjem scene i predmeta na njoj (npr. dvije stolice mogu predstavljati dvosjed, krevet ili stol, kutija šibica – telefon, slika na zidu – prozor itd.) protagonist se iz sada i ovdje emocionalno premješta u tada i tamo. Postavivši scenu, uvest će u nju ljude koji su aktivno ili pasivno sudjelovali u spomenutoj situaciji. Stavljajući se na trenutak u njihove uloge, predstavit će ih drugima i među članovima grupe odabrati one koji će ih odigrati. Kako dramska igra napreduje, u protagonistovu se sjećanju javlja i slična situacija, konflikt i osjećaji iz mnogo dalje prošlosti, koji mogu biti vrlo neugodni i snažni. Obično je to vezano uz neke od važnih osoba njegova djetinjstva, npr. uz neki nesporazum s majkom ili ocem. Scena se sada mijenja i postavlja tako da odgovara toj ranoj sceni. Dovodeći na nju važne ljude iz svoga dječjega svijeta, protagonist ima prilike razgovarati s njima drugačije no onda, budući da je u terapiji moguće i ono što u stvarnom životu nije pa npr. razgovorom s ljudima koji su odavno otišli iz našega života izgraditi drugačija iskustva, isprobati drugačija ponašanja i sl. To se, pored ostalog, postiže kroz već spomenutu zamjenu uloga, što omogućuje sagledavanje situacije iz perspektive te druge osobe i viđenje cijelog događaja na neki novi način.

Kada si priđemo blizu, zamijetit ćemo naše oči. Ja ću gledati tebe tvojim očima, a ti ćeš gledati mene mojim očima. (Jacob Levy Moreno)

Takvi susreti obično dovode do snažne emocionalne katarze i dubokih uvida, a to pak do nove integracije, što pomaže da se problem iz sadašnjosti, kojim je započeta psihodrama, riješi na prikladniji način. To se postiže ponovnim povratkom u situaciju iz koje se krenulo da bi se sada u njoj isprobalo drugačije, svrsishodnije ponašanje.

Dovevši igru do kraja, “otpustivši” ljude koji su bili u ulogama i uklonivši rekvizite sa scene, protagonist završava svoju psihodramu i vraća se u grupu, koja se ponovno formira u krug kao na početku seanse. Završni dio seanse je razmjena osjećaja i iskustava ili sharing, što predstavlja kulminaciju psihodrame i često se naziva njezinom krunom. Sharing je trenutak osvješćivanja, uvida i olakšanja, pri čemu svaki od članova grupe, kojega su se dojmila zbivanja na sceni, ima prilike ispričati nešto o sebi. Ne analizirajući protagonista ni njegovu dramu, ne dijeleći savjete, već samo vlastite osjećaje i životna iskustva. Tijekom sharinga i terapeut može ispričati neko svoje iskustvo na koje ga je podsjetila odigrana psihodrama, dok protagonist samo sjedi i šutke prima darove članova grupe kao podršku vlastitu procesu, uz implicitnu poruku da sa svojim problemima nije usamljen, već i drugi prolaze ili su prolazili kroz slične teškoće, što daje osjećaj da je, „premda mu se događa (ili mu se dogodilo) to i to, s njime sve u redu“.

Najveće otkriće moje generacije jest činjenica da ljudi mogu izmijeniti svoj život mijenjajući način razmišljanja. (William James)

Psihodramska seansa time je zaokružena, no neki elementi odrađene psihodrame raskrivaju se, dorađuju i poslaguju još danima, tjednima poslije. Otkrivajući novu temu, koja je u pozadini netom prorađene, čime će se pak imati prilike pozabaviti na nekoj od sljedećih psihodrama.

tekst napisala Branka Jakelić