I naš unutarnji svijet nalik je pozornici na kojoj se odvijaju kojekakve drame. Stalno se međusobno sudarajući, razni dijelovi naše osobnosti neprestano nešto pregovaraju, raspravljaju, sukobljuju se i mire. Prekapajući po prošlosti i fantazirajući o budućnosti, rijetko smo u istinskom kontaktu sa sobom, sada i ovdje. Još rjeđe u istinskom kontaktu s drugim ljudima. Robovi vlastitih i tuđih očekivanja i sličica o tome kako bismo mi, drugi i svijet oko nas trebali izgledati, propuštamo vidjeti ono što jest i nešto napraviti s tim. Takva otuđenost se u svakodnevici često manifestira kroz “kratke spojeve” pri čemu se često osjećamo kao žrtve tuđega ponašanja i nerazumijevanja.
Kad unutarnje zbivanje nije osviješteno, očituje se izvana kao sudbina. (C.G.Jung)
Donoseći neku neriješenu situaciju na scenu u okviru psihodramske seanse, imamo prilike jasnije vidjeti neke od emocija, uvjerenja, obrazaca i neriješenih priča iz prošlosti od kojih je sastavljena mreža nekog problema te je razmrsiti i drugačije, svjesnije i svrsishodnije povezati pojedine niti.
Na taj se način može raditi s raznim vrstama problema: od onih vezanih uz doživljaj sebe, odnose s drugim ljudima, osjećaj (ne)uspješnosti i sl. do tjelesnih oboljenja i duhovnih kriza budući da je korijen svakom problemu (ma kako se on manifestirao i ma čime izvana bio uvjetovan) u nama, pa ga i možemo riješiti jedino dubokim uranjanjem u sebe.
Postoje ljestve,
Ljestve su uvijek tamo
Vise bezazleno
Kraj boka škune…
Spuštam se…
Došla sam istražiti olupinu…
Došla sam pogledati nanesenu štetu
I blaga koja su ostala…
(Adrienne Rich)
Kroz psihoterapiju činimo upravo to – uranjamo u sebe da bismo “istražili olupinu” i na površinu iznijeli “blago koje je ostalo”, kako bi ono ponovno zasjalo punim sjajem.
Ponekad nam se to čini zastrašujućim, ponekad se pitamo je li nam to stvarno treba. Ta toliko ljudi živi “normalno” a ne “rade na sebi”. No s vremenom, ustrajemo li, počinjemo opažati promjene. Stvari koje su nam se činile zastrašujućima počinju dobivati drugačije obrise, život postaje pun mirisa i boja, odvažujemo se na promjene o kojima se prije nismo usuđivali ni razmišljati.
Psihodrama je živa psihoterapijska metoda puna akcije i smijeha što potiče spontanost i kreativnost, a spontanost i kreativnost važne su osobine koje naš život čine punim sokova i smisla. Naime, premda se na scenu katkada iznose vrlo teške teme, važan element psihodrame je igra (i sama psihodramska akcija često se naziva igrom) u kojoj je i mnogo humora, koji oslobađa te pomaže da se odmaknemo od svog unutarnjeg grča i lakše suočimo s onim što ga je izazvalo. Uostalom, kada su Morena pitali kako želi da ga pamte, odgovorio je da bi volio biti zapamćen kao psihoterapeut koji je u psihoterapiju vratio spontanost, kreativnost, autentičnu radost i smijeh. I tako stoji na njegovu nadgrobnom spomeniku. Međutim, tijekom psihodrame na površinu izrone i mnogo ozbiljniji i teži osjećaji poput tuge, ljutnje, straha… koje je protagonist (a i drugi članovi grupe) dugo i duboko potiskivao. Emocije su tu pojačane do maksimuma i često doživljene u svom najsirovijem obliku, kao kod male djece, što dovodi do sveprožimajuće katarze i munjevitih uvida.
Pored toga, iznoseći slike iz mraka svog unutarnjeg svijeta na svjetlo dana i odigravajući ih na sceni, postajemo i dramaturzi i scenografi i režiseri i glumci vlastite drame, čime prestajemo biti njezinim zatočenicima te dobivamo osjećaj moći i kontrole nad onim što nazivamo svojom sudbinom. Osjećaj slobode izbora u nekoj situaciji u kojoj smo se prije toga osjećali potpuno prikliještenima.
tekst napisala Branka Jakelić