Psihodrama je psihoterapijski pravac u kojem se kroz korištenje akcijskih dramskih metoda istražuju interpersonalni odnosi i unutarnji svijet pojedinca s ciljem buđenja spontanosti i kreativnosti.

U psihodrami ne postoji unaprijed definiran dramski tekst već se scene odigravaju onako kako ih protagonist doživljava „kao da“ su stvarni upravo „ovdje i sada“. Na taj se način ne samo kroz riječi, već i kroz govor tijela, pokret i međusobnu udaljenost likova istražuju ljudske relacije i spoznaje sebe.

Scensko odigravanje omogućuje protagonistu psihodrame da izvede ili dovrši ono što u životu nije mogao, nije znao ili možda nije smio, otkrivajući tako vlastita ograničenja, učeći kako da slobodno izražava svoje misli i osjećaje kroz svoje ponašanje. Istražuju se ne samo neizgovorene misli i osjećaji, već i situacije koje se nisu dogodile, a mogle su se dogoditi, susreti s onima koji nisu tu, a željeli bismo da jesu, različita viđenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Psihodrama se temelji na ideji da je čovjek u svojoj biti spontano i kreativno biće koje se nikako ne može posmatrati izolirano nego uvijek uronjeno u interpersonalne odnose u kojima igra različite uloge. Spontanost i kreativnost mogu biti poljuljani ili zamrznuti usred traumatičnih iskustava ili nedostataka u odnosima, ali su i dalje prisutni i moguće ih je oživjeti i ponovo osvijestiti. Čovjek se u psihodramskom procesu oslobađa tvrdokornih obrazaca uloga i struktura razvijanjem kreativnosti i spontanosti te razvija nove oblike ponašanja i odnosa koji su ključ kvalitetnijeg života.

Susret dvoje, lice u lice, oči u oči. Kad priđemo blizu, zamijenit ćemo naše oči; Ja ću gledati tebe tvojim očima, a Ti ćeš gledati mene, mojim očima. (Jacob Levy Moreno)