Psihodrama

Adam Blatner

* Ovo je poglavlje 25.2.2007. dopunio autor

PREGLED

Psihodrama je psihoterapijska metoda koju je sredinom tridesetih godina 20. stoljeća razvio J. L. Moreno (1889 – 1974). Uglavnom se primjenjuje u grupama, ali se uz prilagodbu može koristiti i u obiteljskoj terapiji i radu s individualnim klijentima. Terapeut poziva klijenta da kroz igru uloga prođu određeni aspekt klijentovog problema, nakon čega terapeut koristi psihodramske tehnike kako bi potaknuo klijenta na razgovor. Ako se metoda koristi u grupnom okruženju, drugi članovi grupe mogu igrati uloge drugih ljudi u situaciji. Nakon uprizorenja slijede razmjena osjećaja i iskustava i razgovor.

Psihodrama se oslanja na prirodnu sposobnost za igru temeljenu na maštovitom pretvaranju koja je prisutna u djetinjstvu. Kod odraslih je ta sposobnost usredotočena i usmjerena na zadatke, naprimjer, u slučaju političkih kandidata koji se pripremaju za debate. Mnoge tehnike koje potječu iz psihodrame, poput akcijskih metoda, iskustvenih vježbi ili igre uloga moguće je spojiti s drugim pristupima. Razlog je tome što postoje trenutci u terapiji kad je sam razgovor o nekoj situaciji puno manje učinkovit od postavljanja tog problema na scenu, otkrivanja pravih uzroka problema i smišljanja učinkovitijih reakcija.

Osnovni koncepti

Uz istraživanje problema u životima klijenata, psihodramske metode mogu se koristiti i u grupnoj terapiji za razjašnjavanje dinamike odnosa. Tijekom istraživanja problema mogu se uprizoriti događaji iz prošlosti, sadašnjosti, čak i budućnosti. Odnos psihodramskih metoda i psihoterapije je poput onog između električnih alata i tesarstva: proširuju i znatno olakšavaju posao, bez obzira na to radi li se (u tesarstvu) o izgradnji kuće, stolice ili kutije za nakit, ili pak, u smislu terapije, o razjašnjavanju zabuna, podršci pri zamišljanju novih mogućnosti, jačanju sposobnosti za kreativnu adaptaciju ili reintegraciji niza prethodno otpisanih složenih osjećaja i stavova.

U svojem klasičnom obliku, u grupnom okruženju s produženim procesom odigranog istraživanja, psihodrama je elegantan i kompleksan proces koji zahtijeva prilično mnogo obuke. Mogla bi se, da upotrijebimo drugu analogiju, poistovjetiti s kirurškim zahvatom. Za zahtjevnije zahvate potrebni su kirurška sala i specijalisti, no postoje i manji zahvati koje izvode liječnici opće prakse, poput dreniranja apscesa ili šivanja dublje porezotine. Bilo koji psihoterapeut uz obuku i superviziju može naučiti u svoj klinički rad integrirati određene akcijske tehnike. Također, baš kao što je liječništvo opće prakse usvojilo određene principe kirurgije, poput čišćenja rana i sterilizacije instrumenata, tako se i niz psihodramskih principa može uključiti u standardnu terapiju. Teorijski principi koje uvodi i naglašava psihodrama dopunjuju sve druge pristupe, a primjenjivi su čak i ako sam terapeut nikad ne koristi akcijske tehnike. Psihodrama je značajno doprinijela našem promišljanju kreativnosti, spontanosti, društvene psihologije, igre, mašte, katarze, samoizražavanja, iskustvenog učenja i snage djelovanja kao načina produbljivanja uvida i iscijeljenja.

Uistinu, psihodramske metode već su prihvaćene u nizu suvremenih sustava, prije svega u gestalt terapiji, bihevioralnoj terapiji, obiteljskoj terapiji, kao i u mnogim drugim manje poznatim pristupima. Liječnici upoznati s takvim pristupima pozivaju se da otkriju i prilagode još više elemenata tog nevjerojatno bogatog resursa – psihodrame.

Oni koji požele proći obuku iz klasične psihodrame zaslužuju ohrabrenje, jer ova je metoda u svojem najpotpunijem izrazu jedan od najbogatijih i najuzbudljivijih pristupa u primjenjenim bihevioralnim znanostima. Vještina psihodrame uči se kroz izvođenje i povratne informacije – nije je moguće naučiti tek čitanjem knjiga ili pohađanjem nekoliko radionica. Obuka u ovoj subspecijalizaciji uključuje nekoliko godina obuke uz superviziju i stjecanje iskustva. Budući da je moćna, pogrešna upotreba može je učiniti opasnom; zapravo, mnogi ljudi s neadekvatnom obukom koji su se drznuli izvoditi psihodrame stvorili su više štete nego koristi.

Drugi sustavi

Grupna psihoterapija

Moreno je bio jedan od prvih pionira grupne psihoterapije, te je kroz svoju karijeru nastavio zagovarati sve mnogobrojne varijacije ovog pristupa, uključujući zajednički rad s parovima ili obiteljima. Predvidio je mnoge prednosti grupnog rada u trenutku kad se klinička praksa odvijala gotovo isključivo jedan na jedan.

Gestalt terapija

Ovaj pristup nudi mnoge originalne ideje, a koristi i određene tehnike preuzete od psihodrame – posebno shuttle tehniku, koja je zapravo kombinacija onoga što Moreno naziva tehnikom prazne stolice i tehnike zamjene uloga. Povijesno gledano, kad je Fritz Perls tijekom kasnih 1940-ih imigrirao u SAD iz Južne Afrike, pohodio je Morenove otvorene sesije u New Yorku. Perls je smatrao kako određene metode, poput onih prethodno spomenutih, kao i metodu personifikacije dijelova sebe i figura sna, može prilagoditi vlastitim pogledima. Drugi principi, poput stavljanja naglaska na ‘’sada i ovdje’’, prisutni su u oba pristupa.

Slikovne terapije

Terapeuti koji koriste vođene tehnike vizualizacije također mogu produbiti vlastitu praksu integriranjem psihodramskih metoda. Psihodrama podrazumijeva praksu preciznog zamišljanja riječi, izraza lica, boje glasa, gestikulacije ili držanja govornika. Naprimjer, ovom je tehnikom moguće pojačati tehniku aktivne imaginacije koju koriste analitički psiholozi (Jungovci). Moguće je doći do raznih spoznaja kad se živuće figure, ali i dijelovi tijela ili čak i neživi predmeti u snovima i fantazijama personificiraju i potiču da progovore o sebi ili o svojoj poruci. Ova tehnika nadilazi puku verbalnu analizu i interpretaciju tih slika.

Unutarnji dijalog

Ova je procedura postala dijelom niza različitih terapija. Temeljna teorija ličnosti nalaže kako psiha uključuje različite uloge, također nazvane dijelovima, podličnostima, kompleksima, glasovima, sebstvima, arhetipskim slikama, karakterima, stanjima ega itd, a stanovit dio terapije uključuje proces dovođenja tih uloga u dijaloge u kojima posreduje promatračka ego funkcija. U psihodrami se ovaj proces naziva tehnikom višestrukog ega, a uključuje princip susreta.

Dramska terapija

Radi se o paralelnom području, jednoj od art terapija. Sredinom 20. stoljeća u psihijatrijskim su bolnicama diljem svijeta postojale male kazališne grupe i programi kroz koje bi pacijenti postavljali predstave. Kroz rane 1970-e počeli su se povezivati profesionalci s kazališnim iskustvom; 1979., u trenutku kad je u SAD-u utemeljeno Nacionalno društvo za dramsku terapiju, standardna praksa već je poprilično koristila psihodramu (Johnson, 2000). Psihodramatičari su, pak, počeli više koristiti određene tehnike dramske terapije, poput nekih završnih aktivnosti nalik ritualima.

Terapija igrom

Ovo široko i bogato područje prirodno se preklapa s dramskom terapijom i psihodramom. Terapeuti često koriste ovu vrstu terapije u kombiniranom formatu u radu s djecom i mlađim adolescentima (Bannister, 1997). Cossa (2006) opisuje primjenu akcijskih metoda kod starijih adolescenata. Neke od principa i tehnika terapije igrom moguće je primijeniti i kod odraslih. Danas postoje mnoge društvene igre i knjige posvećene strukturiranim aktivnostima i relativno nekompetitivnim igrama koje je moguće igrati u uredu ili na terenu, a neke od ovih igara preklapaju se s vježbama zagrijavanja koje su kroz godine osmislili psihodramatičari. Tehnika pješčanika, koja koristi malene figure kao prikaze značajnih elemenata ili ljudi u dječjoj mašti, slična je akcijskim sociometrijskim tehnikama poput Raimundove ‘’igre života’’ (Raimundo, 2002).

Tjelesne terapije

Ovi pristupi s psihodramom dijele svijest o tome kako aktivacija kinestetičkog načina doživljavanja nudi značajne spojeve s opažanjima i iscjeljenjem. Među različitim pristupima najpoznatija je post-Reichovska metoda bioenergetske analize koju su poglavito razvijali Alexander Lowen i njegovi sljedbenici. Velik broj terapeuta s lakoćom kombinira psihodramske metode s ovim i/ili drugim pristupima temeljenim na fizičkoj aktivaciji.

Još jedna kombinacija drame i pokreta izvedena iz plesne terapije je i Psihomotorni sustav Pesso-Boyden, koji s psihodramom dijeli određene uvide, posebice što se tiče postavljanja scena u kojima klijenti mogu proživjeti reparativna iskustva koja uključuju sve modalitete (Pesso, 1997.). Ova tehnika, razvijena 1961., koristi se u čitavom svijetu.

Kreativne art terapije

Ove su terapije također izrasle u stručna područja s vlastitim organizacijama. Iako psihodrama tehnički nije kreativna art terapija, povezala se s plesnom terapijom, art terapijom, terapijom poezijom, glazbenom terapijom i prethodno spomenutom dramskom terapijom u Nacionalnu koaliciju udruženja art terapija. Također postoji i područje ekspresivne art terapije koje teži naglašavanju pristupa multi-umjetničkih modaliteta, dok se ostale art terapije uglavnom drže vlastitog medija. Psihodramske metode funkcioniraju kao kvalitetna zagrijavanja za daljnja istraživanja, te ih se može koristiti u kombinaciji s bilo kojim od ovih pristupa. S druge strane, neki od ovih predverbalnih pristupa ponekad pomažu razriješiti opažanja i osjećaje koji isplivaju na površinu tijekom psihodrame (J. J. Moreno, 1999; Wiener, 1999).

Transpersonalna psihologija

Čini se kako ideja integracije spiritualne dimenzije u psihoterapiju stječe sve veću naklonost terapeuta. Moreno u svojem radu prepoznaje važnost vjerskih simbola i vjerovanja te s njima radi od samog početka. Sam Moreno osjećao je kako sve njegove metode potječu od doslovno mističnog osjećaja prisustva Božanskog u kreativnom procesu, bez obzira na to kako se ono manifestira u Kozmosu (Moreno, 1971). U praktičnom smislu, psihodramske metode mogu biti korisne u istraživanju načina na koje klijenti doživljavaju vjeru, vlastiti osjećaj smisla i svrhe i izvore utjehe.

Kognitivna terapija, kognitivno-bihevioralna terapija i racionalno emotivna bihevioralna terapija

Svaka od ovih terapija koristi igru uloga kako bi prepoznala neprilagodljiva uvjerenja i svaka od njih zahtijeva uvježbavanje i individualizaciju integracije novih stavova i obrazaca reagiranja. Bihevioralna terapija odavno koristi igru uloga, uvježbavanje, modeliranje i druge metode bez posebnog preciziranja njihovog uporišta u Morenovom radu 1930-ih.

Obiteljska terapija

Poput grupnog rada, obiteljska se terapija razvila iz poglavito psihoanalitičkog ili savjetodavnog pristupa u poglavito dinamički, multimodalni proces. Virginia Satir upoznala se s psihodramom tijekom boravka na Institutu Esalen kasnih 1960-ih i počela je primjenjivati u obliku obiteljske skulpture i ostalih dinamičnijih intervencija. U novije vrijeme, Farmer (1995) piše o korisnosti psihodrame unutar okvira sustavne obiteljske terapije.

Narativna terapija i konstruktivne terapije

Kroz zadnjih nekoliko desetljeća popularnost su stekli postmoderni pristupi koji terapiji pristupaju kao procesu prepričavanja životne priče klijenta uz reinterpretaciju događaja i pojava na pozitivniji i korisniji način. Na taj način potiču se kreativnost i odmak od sklonosti da se životni izazovi opisuju samo na negativan i patološki način. Za razliku od tumačenja i opisa, drama i narativ više se odnose na temeljnu prirodu psihološkog funkcioniranja, koja je nalik priči. Stoga prirodno predstavljaju područja moguće sinergije.

Druge psihoterapije

Individualnu psihologiju Alfreda Adlera u SAD-u je primarno promicao Rudolf Dreikurs, koji je pak zaposlio Adeline Starr kao psihodramatičarku – primjer još jedne važne teorije koja je koristila Morenove procedure. Jungova analitička psihologija spojena je s psihodramom, kao i Berneova transakcijska analiza i drugi pristupi (Gass, 1997; Scategni, 2002).

POVIJEST

Prethodnici

Dramsko tumačenje već je tisućama godina dio rituala iscjeljenja, a korijene vuče iz šamanskih rekreiranja traumatičnih događaja. U zapadnjačkoj medicini 17. i 18. stoljeća povremeno se spominje korisnost drame kao elementa iscijeljenja, a u 19. stoljeću neke su psihijatrijske bolnice poticale pacijente da postavljaju predstave. Samu psihodramu osmislio je, pak, J. L. Moreno. (Kroz početak 20. stoljeća javilo se nekoliko pokušaja istraživanja veze između kazališta i terapije, no ovi napori nisu bili razvijani i pali su u zaborav – ništa ne ukazuje na to da je Moreno uopće čuo za njih).

Prethodnikom se smatra i francuski filozof Henri Bergson, čija razmišljanja o kreativnosti su bila vrlo dobro poznata u intelektualnim krugovima ranog 20. stoljeća. Moreno je priznao Bergsonov utjecaj. Intelektualno vrenje svakako je postojalo na mnogim područjima, uključujući književnost, umjetnost i sociologiju. Nove ideje osvježile su ta područja, a Beč je tijekom Morenove mladosti bio jedno od najživahnijih središta kulturne obnove Zapada.

Počeci

Počeci psihodrame mogu se nazrijeti u temama Morenove mladosti. Rodio se 1889. kao

Jacob Levy u Bukureštu u Rumunjskoj, u obitelj sefardskih Židova (Moreno, 1989, 2004) (prezime Moreno – ‘’učitelj’’ – dodao je u ranoj zreloj dobi). Njegova se obitelj preselila u Beč kad mu je bilo pet godina, a kao tinejdžer je razvio interes za filozofiju i religioznu književnost (Marineau, 1989). U sklopu svojeg interesa za kreativnost bavio se pripovijedanjem i improvizacijskom dramatikom s djecom u gradskim parkovima te ga je impresionirala vitalnost koju su djeca unosila u taj proces. Za vrijeme studija medicine jedan od Morenovih interesa bilo je i kazalište, koje je smatrao prirodnim sredstvom imaginacije. Ipak, osjećao je kako je kazalište njegovog vremena opterećeno rigidnim tradicijama; zbog toga je bilo dekadentno i bez vitalnosti istine.

Moreno se počeo interesirati za primjenjenu sociologiju tijekom Prvog svjetskog rata kad je radio kao medicinski konzultant u jednom od kampova za tirolske izbjeglice na rubu Beča. Primijetio je kakvu je patnju izbjeglicama predstavljao suživot s ljudima različitim od njih. Moreno je osmislio društveno uređenje u kojem bi se ljudima pomoglo da pronađu ljude slične sebi te žive s njima, umjesto s nasumičnim ljudima koje su im dodjeljivali administratori. (Radi se o preteči metode koju je nazvao sociometrijom – više o tome kasnije u ovom poglavlju).

Nakon 1. svjetskog rata i dovršetka medicinskog studija Moreno je postao liječnik opće prakse u predgrađu Beča. Posjećivao je grad, sudjelovao u intelektualnim i književnim aktivnostima, čak i uređivao književne novine Daimon. Bavio se i svojim interesom za kazalište – organizirao je po svoj prilici prvu improvizacijsku skupinu koju je nazvao Teatrom Spontanosti. Ova je skupina glumila događanja iz dnevnih novina, uz dodatak da su glumci naglas govorili misli koje su njihovim likovima možda prolazile kroz glavu u tim situacijama, što je odigranim događajima davalo stanovitu dubinu. Ove su se predstave igrale ‘’u krugu’’ – još jednoj od Morenovih inovacija. Tijekom ovog razdoblja Moreno je uvidio terapeutski potencijal improvizacijske drame, jer su i same predstave imale pozitivan učinak na živote članova trupe. Međutim, gospodarska situacija poslijeratne Europe bila je tako teška da je Moreno 1925. imigrirao u SAD.

Moreno se s vremenom etablirao kao konzultant u širem području New Yorka, radeći u zatvoru Sing Sing i drugim okruženjima. 1931. prisustvovao je na jednom od ranih godišnjih sastanaka Američkog udruženja psihijatara, gdje je održao izlaganje u kojem je skovao naziv ‘’grupna psihoterapija’’ govoreći o najboljim načinima za grupiranje zatvorenika (Moreno, 1931). U godinama koje su uslijedile postao je neumorni zagovaratelj grupne psihoterapije svih vrsta, čvrsto vjerujući u moć ljudi da jedni na druge djeluju terapeutski (Hare & Hare, 1996).

Moreno je tijekom ranih 1930-ih radio kao konzultant u školi za izobrazbu djevojaka na sjeveru New Yorka, gdje je uspio testirati neke od svojih novonastalih teorija sociometrije, metode koja je poticala psihološki sklad podržavanjem veće slobode izbora za djevojke unutar škole (npr. sloboda odabira s kime će raditi ili živjeti). O ovim je idejama pisao u svojoj prvoj knjizi, ‘’Tko će preživjeti?’’ (1934.).

Ova knjiga također predstavlja početke teorije uloga i igranja uloga, uporište psihodrame. Nedugo nakon toga Moreno je otvorio sanatorij u gradu Beacon, New York, šezdesetak milja sjeverno od Manhattana na sjevernoj obali rijeke Hudson. U sklopu sanatorija sagradio je posebno dizajniranu pozornicu i kazalište za izvođenje psihodrame. U tom se vremenu malo tko usuđivao koristiti psihološke tretmane za liječenje psihotičnih pacijenata. Moreno je takvim pacijentima pokušavao pomoći da se riješe deluzija i halucinacija kroz simboličko ‘’proživljavanje’’ istih, i izražavanje osnovnih potreba kroz igru uloga, čime se neutralizirao njihov snažan utjecaj. Danas bismo takvo što nazvali nekom vrstom mentalnog jiujitsua, plutanjem nizvodno. Navodno je metoda polučila niz nevjerojatnih reakcija.

Nažalost, ideja uprizorenja problema snažno se razlikovala od strogo verbalne metode tada dominantne škole psihoanalize. (Gluma koja se svjesno odvija u psihodrami gotovo je suprotna onome što se u analizi naziva djelovanjem prema van – stoga bi precizniji naziv za psihodramsku interpretaciju bio ‘’djelovanje prema unutra’’) [Blatner, 1996]).

Postojao je strah kako će Morenova metoda uzbuditi pacijente umjesto da ih umiri i utiša – što je, naravno, i činila. Ipak, uz stručno osoblje koje bi znalo raditi s evociranim materijalom i održati uprizorenje do njegovog prirodnog završetka, te proći katarzu koja dolazi nakon toga, postigli bi se dugoročniji pozitivni rezultati. Međutim, treniranje osoblja za postavljanje psihodramskog okruženja bilo bi ravno treniranju čitave terapeutske zajednice. Gledajući unatrag, Moreno je u svojem sanatoriju stvorio svojevrsnu terapeutsku okolinu koja je zahtijevala stalni trening i usku superviziju medicinskih sestara i pomoćnika, a ovo se nije moglo jednostavno preslikati na većinu drugih bolničkih okruženja u 1940-ima. Nakon više od desetljeća Maxwell Jones uklopio je određene aspekte psihodrame u svoje pionirske eksperimente s terapeutskim zajednicama u Velikoj Britaniji.

Uz poduku, tretiranje i upravljanje sanatorijem, Moreno je počeo pisati i objavljivati svoje vlastite profesionalne časopise (Sociometrija, Sociatrija, Grupna psihoterapija, Međunarodni list sociometrije i sociatrije), a 1942. osnovao je prvo profesionalno udruženje posvećeno grupnoj psihoterapiji, Američko društvo za grupnu psihoterapiju i psihodramu (American Society for Group Psychotherapy and Psychodrama – ASGPP).

Više psihoanalitički orijentirano Američko udruženje za grupnu psihoterapiju (American Group Psychotherapy Association – AGPA) osnovao je nekoliko mjeseci kasnije Morenov suparnik Samuel Slavson.

Uz sve poteškoće na koje je od 1940-ih do kraja 1960-ih nužno nailazio bilo koji pristup koji bi se natjecao s psihoanalizom, Moreno je kočio vlastiti uspjeh nejasnim stilom pisanja i grandioznim, nepredvidljivim pristupom profesionalnim odnosima. Ipak, na osnovu temeljne čvrstoće svoje metode uspio je privući i zadržati nekoliko sljedbenika koje su inspirirale njegova vitalnost, spontanost, toplina i briljantnost, te je njegov pothvat postepeno rastao. Morenova treća supruga Zerka Toeman Moreno (1917-) bila je od neprocjenjive važnosti u njegovim nastojanjima.

Od kasnih 1940-ih pa sve do ranih 1970-ih Moreno i njegova supruga putovali su uzduž i poprijeko, mnogo objavljivali (Fox, 1987), organizirali nacionalne i internacionalne sastanke, nudili trening u Morenovom sanatoriju u Beaconu. Jacob Moreno održavao je otvorene sesije na Manhattanu, putovao SAD-om i Europom i privlačio sve veći broj profesionalaca koji su u psihodrami prepoznavali pozitivne elemente koji su nedostajali glavnim pristupima dostupnima u tom trenutku. Njegov rad na teoriji uloga pokazao se utjecajnim u području društvene psihologije, a njegova metoda sociometrije bila je značajna u području sociologije. Moreno je sudjelovao u osnivanju Međunarodne asocijacije za grupnu psihoterapiju (www.iagp.com), koja među svojim članovima broji mnoge psihodramatičare, grupne analitičare i terapeute koji prakticiraju druge pristupe. Ipak, sredinom 1960-ih zbog Morenove starosti ulogu glavnog trenera u Beacon Institutu sve je češće obavljala njegova supruga Zerka. Također je koautorica njegovih kasnijih knjiga. Moreno je umro u svibnju 1974. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše:

‘’Ovdje leži čovjek koji je u psihijatriju unio radost i smijeh.’’

Trenutni status

Zerka Toeman Moreno nastavila je podučavati, putovati i pisati. Nedavno je objavljena kolekcija njenih radova (Z. Moreno, 2006.). Značajno je porastao i broj psihodramskih trenera i praktičara. Američko društvo za grupnu psihoterapiju i psihodramu i dalje održava godišnje konferencije, a porastao je i ugled stručno recenziranog Časopisa grupne psihoterapije, psihodrame i sociometrije. (Časopis je nekoliko puta mijenjao ime, između ostalog i između 1997. – 2003., kad je nosio ime Međunarodni časopis za akcijske metode; otad se vratio prethodnom nazivu). U kasnim 1970-ima osnovan je službeni odbor za certificiranje. Odbor je odvojen od ASGPP, ali surađuje s ovim društvom. Trenutno su priznate dvije razine stručnosti: Certificirani Praktičar (CP) te nakon daljnjeg usavršavanja i supervizije, Trener, Edukator, Praktičar (TEP). Potonji je naziv namijenjen onima koji se kvalificiraju za podučavanje drugih. Trenutno u SAD-u postoji otprilike 200 certificiranih praktičara i 200 trenera (TEP). Psihodrama se nastavila razvijati, mnogi praktičari u svoj rad uključuju tehnike i teorijske principe iz drugih pristupa, a istovremeno utječu na terapeute iz tih drugih područja. Razvijene su modifikacije za učinkovitiju primjenu psihodrame kod problema poput ovisnosti ili traume. Ove će promjene biti opisane u kasnijem dijelu posvećenom primjeni.

Psihodrama se značajno širi, a trenutno se s ovom praksom poistovjećuje više od 12000 profesionalaca diljem svijeta. U raznim zemljama diljem svijeta postoji više od 20 psihodramskih organizacija, a znatan broj tih organizacija objavljuje vlastite časopise. Uz prijevode knjiga koje su napisali Moreno i njegovi učenici, postoje i mnoge knjige koje su na svojim jezicima napisali autori iz drugih zemalja. Međunarodne mreže i organizacije trenera, web stranice i internetske liste na engleskom, španjolskom i drugim jezicima doprinose napretku ovog područja (Blatner, 2006.). Uz regionalne i nacionalne konferencije, svake se godine na raznim lokacijama održava i barem jedna međunarodna psihodramska konferencija.

Unatoč činjenici da određen broj etabliranih udžbenika ignorira suvremene tekstove o psihodrami i spominje, u rijetkim slučajevima kad se uopće i dotiču psihodrame, samo Morenove knjige, bitno je napomenuti kako broj publikacija o psihodrami, od kojih su mnoge puno razumljivije od Morenovih zamršenih knjiga i monografija, neprestano raste. Ove suvremenije knjige bave se načinima na koje se psihodramske metode neprestano usavršavaju i razvijaju (Figusch, 2006; Fonseca, 2004; Kellermann, 1992; Z. T. Moreno, Blomkvist, & Rützel, 2000; Røine, 1997).

LIČNOST

Teorija ličnosti

Iako je među stranicama Morenovih tekstova moguće opaziti elemente teorije ličnosti, psihodramatičari nijedan od njih nisu prihvatili kao dogmu. Ovo će poglavlje nastojati prikazati određene Morenove ključne ideje u koherentnijem obliku, no bitno je naglasiti kako mnogi psihodramatičari koriste standardne teorije ličnosti koje potječu iz pristupa poput psihoanalize, transakcijske analize, analitičke psihologije itd. Drugi su praktičari razradili vlastite teorije o tome na koji je način proces učinkovit u psihoterapiji, uključujući i veliku antologiju koja se bavi najnovijim međunarodnim saznanjima iz područja teorije (Baim, Burmeister & Maciel, 2007; Kipper, 1986, 2001; VerhofstadtDenève, 1999). Blatner (2007b) se također bavi nizom meta-teorijskih činjenica koje praktičarima omogućuju fleksibilnije razmatranje općenitog problema teorije u području psihologije i psihoterapije.

Međutim, psihodramu ne bi trebalo smatrati samo tehnikom jer mnoge Morenove ideje o psihologiji zaslužuju biti uključene na teorijskoj razini. Kao i kod svih vrsta psihoterapije, psihodrama ima temeljnu teoriju ličnosti i shvaćanje ljudske prirode sa svim njenim potrebama, interesima, nagonima i kreativnim impulsima.

Dinamika uloga

Moreno je jedan od pionira teorije društvenih uloga. Dok je većina teoretičara uloga naginjala akademskom fokusu na načine opisivanja ili analiziranja pojava, Moreno se fokusirao na praktičnu primjenu. Smatrao je kako bismo osvještavanjem uloga koje igramo te uloge mogli igrati na kreativniji način. Analiza komponenti ili definicija uloge dopušta propitkivanje tih definicija i unošenje novih interpretacija stajališta uključenih u uloge. Također je moguće dodati nove uloge u repertoar uloga i odbaciti stare.

Sama riječ uloga (role, rola) potječe iz smotanih svitaka koji su služili kao scenariji za rane glumce. Otad se njeno značenje proširilo te sada označava bilo koju funkciju unutar kompleksnog sustava. Iako postoje brojne definicije u sociološkoj literaturi, najjednostavnija i najpraktičnija definicija kaže kako je uloga bilo koji stav ili pozicija koje je moguće dramski uprizoriti. Uloge stoga ukazuju na dramaturški način razmišljanja, baš kao što kažu Shakespearovi stihovi: ‘’Čitav je svijet pozornica, a svi muškarci i žene tek glumci’’ (Kako vam drago, čin 2, scena vii). Većinu ljudskih problema i interakcija, baš kao i većinu psiholoških dinamika, moguće je razumljivije izraziti opisivanjem uloga koje se igraju u datom trenutku, njihovih definicija, te načina na koje te definicije mogu biti podložne izazovima, pregovorima i izmjenama.

Stoga, značajan doprinos psihodrame je u razvoju teorije uloga kao pristupačnog jezika za psihologiju. Teorija uloga je lingua franca, zajednički jezik kojeg mogu koristiti stručnjaci različitih disciplina i teorijskih pozadina. Koncept uloge i povezanog dramaturškog gledišta posebno je evokativna metafora. Poziva ljude da sami sebe doživljavaju kao kreativne umjetnike i glumce, ne samo kao marionete.

Pojam ‘’dinamika uloga’’ odnosi se na sustavniju organizaciju primjenjene teorije uloga

(Blatnner, 2000a). Dinamika uloga nudi više od pukog jezika – ona daje i teorijski okvir koji omogućuje integraciju najboljih uvida iz svih drugih pristupa unutar psihologije i psihoterapije. Ovo postiže opažanjem osnovne dinamike međudjelovanja dvije razine uma: (1) različitih odigranih uloga i (2) metauloge, uloge nad svim drugima, one posebne funkcije koja određuje kako će biti odigrane sve te druge uloge. Većina terapija bavi se implicitno, ako već ne i eksplicitno, postepenim ojačavanjem metauloge. I dinamika uloga i psihodrama eksplicitnije imenuju i naglašavaju interakciju tih dvaju razina (Blatner, 2007b).

Uz dužno poštovanje Shakespeareu, ‘’svi muškarci i žene’’ nisu ‘’tek glumci’’! Tijekom psihodrame glavni glumci mijenjaju perspektive, ponekad se čak i pridružuju redatelju u stvaranju različitih scena. Glumci se odmiču od igranja uloge i stavljaju u poziciju metauloge, postaju suredatelji i suscenaristi, koristeći kreativnost u improviziranju drugačijih reakcija, bilo u svrhu istraživanja novih aspekata problema ili u svrhu eksperimentiranja s novim bihevioralnim reakcijama. Ovu meta-ulogu, unutarnjeg redatelja-dramaturga, druge teorije nazivaju ‘’egom promatračem’’ ili ‘’egom svjedokom’’. Ipak, u psihodrami je definicija meta-uloge proširena te sugerira ne samo analitičku funkciju, već i izvršnu – funkciju koja odlučuje, odabire, intervjuira različite uloge, posreduje, sudi, pregledava, itd. Može se trenirati i razviti, može joj se pomoći da se otvori intuiciji i spiritualnim resursima, može se senzibilizirati na suptilnije međuljudske dinamike te proširiti u smislu mašte i kruga brige. U ovom smislu dinamika razvijanja funkcije meta-uloge, spojena s pukom korisnosti dinamike uloga kao jezika, predstavlja objedinjujuću meta-teoriju za psihologiju i psihoterapiju (Blatner, 2007b). Neke od ovih dinamika bit će spomenute i u nadolazećoj teoriji psihopatologije.

U dinamici uloga nema potrebe za smanjivanjem broja motivacija unutar bilo kojeg izdvojenog ili malog seta tema. Iako su priznati i razni izvori motivacije artikulirani tradicionalnijim pristupima, posebno se priznanje odaje nekim drugima: samoizražavanje, drama, zaigranost, fizička živahnost, kreativnost i spontanost također su bitne za optimalno zdravlje, te zaslužuju biti integrirane u holistički pristup psihologiji.

Raznolikost koncepata

Kreativnost

Predvidjevši ideje humanističke psihologije, Moreno je osjećao kako je ljudska sposobnost za kreativnost ključna komponenta osobnosti (Blatner, 2005c). Ako se ljudima pomaže da postanu kreativniji, oni se počinju osjećati vitalnije i vlastite živote doživljavaju kao smislenije. Također, iz općenitog filozofskog i socijalno-povijesnog gledišta, svijetu je potrebna sva kreativnost koju mu možemo pružiti. Međutim, Moreno je također primijetio i suprotnu težnju u dinamici ličnosti, tendenciju da se izbjegava odgovornost angažiranja i da se umjesto toga oslanja na ono što je već stvoreno (ovu je kategoriju nazvao ‘’kulturno očuvanje’’). Ova težnja je izvor automatskih misli i krutih stavova. Stvarna prilagodba iziskuje upoznavanje s trenutnim okolnostima dok se razvijaju, a za to je potrebno stalno nastojati biti odgovoran. Ovo je jezgra iz koje logično slijede mnogi drugi principi.

Spontanost

Spontanost je prirođena sposobnost adekvatnog reagiranja na nove elemente sadašnjosti, izvor kreativnosti. Dok se do nekih otkrića dolazi u tihom promišljanju, za većinu je ipak potrebno istraživati, eksperimentirati, improvizirati – na ovaj način prirodno uče mala djeca. Jedno od Morenovih najbitnijih opažanja bilo je to da je spontanost najbolji stav i najbolja aktivnost za kreativno stvaranje.

Zagrijavanje

Radi se o posljedičnoj dinamici, priznanju kako je spontanost vrsta procesa koji se ne može dogoditi nasilu. Uključuje međuigru aktivnosti i otvorenost intuiciji ili podsvjesnoj inspiraciji te se mora odvijati postepeno. Ove dinamike odnose se na način na koji djeca uče kroz igru, kao i na način postizanja kohezije u grupi.

Zaigranost

Anksioznost mora biti smanjena, a jedan od načina da se to postigne je stvaranjem konteksta u kojem su posljedice greški ograničene: U normalnom razvoju, ovo je jedna od glavnih funkcija igre. Srž konteksta igre je u činjenici da je ona razmjerno sigurna. Također sačinjava temelj mnogih znanstvenih eksperimenata, a laboratorij se može smatrati mjestom gdje se eksperimenti mogu provoditi sigurno. U tom smislu psihodramu treba doživljavati kao neku vrstu laboratorija za psihosocijalno eksperimentiranje.

Igra je funkcionalna, a psihodrama je prepoznaje i kao opravdanu potrebu, dio zdravlja, način da ljudi uživaju u daleko većem spektru iskustava u odnosu na ono što se stvarno može manifestirati u normalnom tijeku života. Igra je način za usmjeravanje mašte, spontanosti i samoizražavanja, te treba biti prepoznata kao važna dimenzija normalne psihologije (Blatner i Blatner, 1997).

Fizička akcija

Teorija psihodrame prepoznaje široko prihvaćen princip učenja, onaj kako se najbolje uči izvođenjem aktivnosti. Moć unutarnjih znakova tijela u trenutku kad se osoba nalazi lice u lice s drugom osobom – čak i ako je taj netko zamišljen – i izravno joj se obraća, stoji, pokreće se i osjeća punoću vlastitog glasa bitna je komponenta holističkog iscjeljenja. U ovom smislu, psihodrama objedinjuje mnoge blagodati ‘’tjelesnih terapija’’. Moć dodira, potezanja i drugih oblika fizičke interakcije snažan je katalizator.

Samoizražavanje

Kad se misli i osjećaji susprežu i ne izražavaju otvoreno, aktiviraju se obrambeni mehanizmi: ‘’Ovo nije važno, zašto si toliko osjetljiv/a?’’ ‘’Ovo se ne računa.’’ ‘’Preteško je.’’ ‘’Ovo se ne događa zaista.’’ ‘’U ovo nije bilo uključeno moje stvarno ‘ja’.’’ Ovakvom načinu razgovora sa sobom obojenom konstantnim potkopavanjem osoba se donekle suprotstavlja otvorenim izražavanjem osjećaja ili ideje, znajući da je drugi čuju. (Ako je čuje nekoliko ljudi, proces samoizražavanja još je učinkovitiji – to je tek jedan od razloga zašto grupni rad ima posebnu vrijednost). Kad se ideje izražavaju na taj način, unose u interpersonalni kontekst, također ih je moguće ponovno sagledati u kontekstu trenutne svijesti. Vježbanje samoizražavanja stoga razvija ulogu promatrača – klijent počinje slušati ono što izgovara. (Vidjeti ‘’Zrcalo’’ pod ‘’Primjene’’).

Ova ekspresivnost nadilazi kognitivnu razinu. Postoji i neka vrsta emocionalne ekspresivnosti, duboki nagon za djelovanjem, suočavanjem s dubokim strahovima, potreba za nadilaženjem pasivnosti i osjećaja ‘’zapetosti’’. Ponekad je dovoljno razgovarati o tome, ali puno češće potrebno je nešto više, poput rituala i ekspresivnog procesa. Čim je dublji strah ili trauma, tim se više aktivira ova paraverbalna dimenzija i tim ju je više potrebno izraziti. Moreno je ovu dinamiku nazivao ‘’glađu za akcijom’’. Terapeuti moraju prepoznati kad je klijentu potrebno više od pukog razgovora i ponuditi mogućnost višerazinskog tjelesnog izražavanja – pjevanje, pokret, udaranje te posebno dramatizaciju samopotvrđivanja.  Ljudima je potrebno da prožive suočavanje s protivnicima, potrebno im je da čuju sami sebe kako se svađaju sa sucem, suočavaju s Bogom i izazivaju vlastitog unutarnjeg progonitelja. Potrebno im je da čuju jačinu vlastitog glasa i moć koju kroz njega mogu kanalizirati. Ljudi mogu pričati do mile volje, no ako to rade samo šaptom, dolazi do svojevrsnog ‘’davljenja samog sebe’’, mišići tijela sudjeluju u dubljem procesu psihofizičkog ‘’oklopljavanja’’, kako je to opisao Wilhelm Reich. Samoizražavanje se oslobađa ove sklonosti osuđivanja na emocionalni zatvor.

Susret

Indirektnost je varijacija izbjegavanja izravne interakcije i odgovornosti koju ona sa sobom nosi. Terapeuti koriste psihodramu kako bi potakli klijente da se sa drugima susreću izravno, da razgovaraju s njima umjesto o njima. Na taj način stvara se osjećaj neposrednosti, intimnosti i autentičnosti kod obje strane. Ako ta konkretna osoba nije dostupna, zamišlja se kako sjedi u praznoj stolici nasuprot klijenta. Takav razgovor sa zamišljenom osobom i dalje je konstruktivniji od objašnjavanja što bi se moglo reći nekoj trećoj osobi. Takvo prepričavanje služi kao ogroman filter za iskustvo. Ideja susreta za Morena je podrazumijevala i otvorenost autentičnijem sastanku u kojem bi obje strane bile otvorene prema stajalištima sugovornika. Ova ideja nagoviješta njegovo razvijanje tehnike zamjene uloga.

Grupa

Morenova teorija osobnosti temeljena je podjednako na društvenoj i individualnoj psihologiji, a primijetio je i ono očito: Ljudi su ukopani u odnose, grupe i mreže. Govorio je o međuljudskim odnosima i obiteljskim trokutima više od desetljeća prije nego što su analitičari počeli upotrebljavati ove pojmove. Funkcija publike spomenuta u ulomku o samoizražavanju pojačava se kad je prisutno više ljudi, a javlja se i odgovarajuće produljenje moći za potvrdom, podrškom i novim idejama.

Drama 

Drama je, naravno, prirodno društveno sredstvo za spajanje raznih prethodno spomenutih principa psihologije – kreativnosti, spontanosti, zagrijavanja, igre, akcije, mašte, samoizražavanja i sl. Djeca prirodno glume kroz igru, a odrasli ovaj kompleksni multimodalni format organiziraju u kazalište. Psihodrama dodatno prilagođava proces, pretvarajući ga u izvor prirodnijeg načina učenja i iscijeljenja.

Društvena dimenzija

Dinamika uloga isto tako spaja individualnu psihologiju i socijalnu psihologiju više od bilo kojeg drugog pristupa jer je koncept uloge po svojoj prirodi tako višeslojan. Moguće je integrirati više različitih slojeva života: kulturni, grupni, međuljudski, intrapsihički, čak i psihosomatski. Naše su uloge uvjetovane silama koje djeluju na svim tim razinama, a najbolji način za njihovo rasvjetljavanje je preispitivanje toga kako klijenti definiraju vlastite uloge – kako vide ‘’prikladna’’ očekivanja koja sa sobom donose te uloge – ili pak kako oni sami preispituju te definicije. Različite tehnike mogu istaknuti načine na koje klijenti proživljavaju odnose unutar vlastitih društvenih mreža.

Odnos

Morena je posebno zanimala psihologija odnosa (kojeg je nazivao ‘’tele’’), taj suptilni osjećaj privlačnosti ili gađenja, ili pak ponekad ravnodušnosti, neutralnosti ili podvojenih osjećaja, koji se javlja među ljudima, često uzajamno (Blatner, 1994b). Brojni interpersonalni problemi nastaju jer se ovim pitanjima dopušta da podsvjesno djeluju, no bavljenje tim dinamikama može pomoći njihovom razrješavanju.

Sociometrija

Moreno je razvio metodu mjerenja ‘’tele-fenomena’’; tu je metodu nazvao sociometrijom, a razvila se u značajan kompleks tehnika koje su koristili sociolozi i socijalni psiholozi tijekom 1950-ih i 60-ih – te u manjoj mjeri danas. Određene sociometrijske tehnike također su nevjerojatno učinkovite u rasvjetljavanju važnih individualnih i grupnih dinamika. Njihov je centralni fokus istraživanje toga kome je dana prednost za određene uloge i zašto. Korijeni naših interpersonalnih preferenci su višestruki, duboko značajni i često podsvjesni ili predsvjesni. Ako snovi predstavljaju, kako su mislili Freud i raniji teoretičari 19. stoljeća, ‘’kraljevsku cestu’’ prema podsvjesnom, sociometrija bi mogla biti ‘’mlazna struja’’.

Teorija psihopatologije

Psihološki problemi mogu proizaći iz sukoba, kao što opažaju i druge teorije, ali uz to često se radi o pojavi da se naprosto nisu savladale komponente uloge ili vještine potrebne za učinkovitu prilagodbu. Drugim riječima, ljudi su ponekad manje kompetentni nego što to sami misle, a to se na terapiji rijetko propitkuje. Drugi način promišljanja bolesti i zdravlja je kroz način na koji su uloge uravnotežene ili podijeljene. Je li klijentov repertoar uloga dovoljno širok? Nadalje, iznenađujuće velik broj ljudi ima nerazvijene koordinirajuće funkcije meta-uloge, te se problemi mogu promatrati u kontekstu potrebe za usavršavanjem vještina samoupravljanja. Naprimjer, ono što je poznato kao ‘’strogi superego’’ može se prevesti kao razmjerno primitivan unutarnji sustav za provođenje discipline. Trening za suvremene menadžere postao je uvriježena stvar; na sličan način moguće je iskoristiti terapiju kako bi unutarnji menadžer postao pronicljiviji, nježniji i učinkovitiji.

Dinamika uloga podjednako se bavi prošlim događajima, sadašnjim nedaćama i očekivanom budućnošću. Problemi u tim dimenzijama ovdje-i-sada mogu biti sasvim dovoljni za stvaranje neprilagođenosti. Dinamika uloga također prepoznaje kako pojedinci mogu biti razmjerno zdravi, ali poremećeni jer su zapetljani u disfunkcionalne sustave – može se raditi o jednom odnosu, obitelji, radnom mjestu ili susjedstvu. (Povijesno gledano, ovakav pogled preteča je razmišljanja usmjerenog na sustave koje se razvilo u obiteljskoj terapiji i drugim pristupima.)

Još jedan aspekt dinamike uloga je ideja kako neke uloge mogu biti previše razvijene, kao u slučaju ovisnosti, dok neke druge, pak, mogu biti nedovoljno razvijene. Određene uloge koje bi mogle donijeti vitalnost bivaju zanemarene, često i obezvrijeđene od strane obitelji ili kulture. Ovo je jedna od glavnih točaka feminističke psihoterapije, a psihodrama se pokazala izrazito kompatibilnom s ovom orijentacijom (Worrell & Remer, 1992). Još jedna dimenzija koju se često zanemaruje je nekompetitivni pristup rekreiranju te prepoznavanje niza pristupačnijih jednostavnih dimenzija zadovoljstva i zabave (osim opijanja, seksa i drugih komercijalno nametnutih slika). Zaista, osobe koje pate od ovisnosti zapravo često pate od relativnog manjka poznavanja drugih načina igre.

Ukratko, područja istraživanja kreativnosti, spontanosti, ‘’toka’’, igre, grupne dinamike i sličnih pojava na jednak način ističu djelovanje psihodrame u proširivanju našeg pogleda na ličnost. Koncept uloga doprinosi stavljanju ovih dimenzija u prvi plan, a uz to stvara most prema socijalnoj psihologiji, naglašavajući kako se shvaćanje ljudskog iskustva također valja promatrati iz relacijskog i kulturnog područja.

PSIHOTERAPIJA

Teorija psihoterapije

Psihodramske metode najviše dolaze do izražaja kao kompleks principa i procedura ugrađenih u veći, eklektični pristup psihoterapiji, ne kao zaseban sustav sposoban za upravljanje svim fazama dijagnoze i tretmana. Uistinu, moglo bi se reći kako niti jedan zaseban pristup psihoterapiji nema takav opseg. Potreban je eklektičan, integrativan ili multimodalni pristup, a čini se i kako je to novi trend. Terapeuti koji koriste psihodramski pristup i dalje ponekad trebaju samo razgovarati s klijentima, stvoriti terapijski odnos, procijeniti probleme i na značajan način pristupiti drugim pitanjima. Ima prostora i za edukaciju i usmjeravanje klijenata prema prirodi samog procesa. Potrebno je ispreplesti različite komponente. Neke će prilike zahtijevati izravne upute, dok će u drugima više koristiti slušanje ili strpljivo čekanje. Mnoge od ovih komponenti zahtijevaju konvencionalnije modalitete diskusije. Poznavanje jezika potrebnog za opisivanje psihosocijalnih fenomena, kao što je naprimjer razgovor o ulogama, jedan je od načina na koje psihodrama može biti korisna, čak i bez korištenja akcijskih metoda. Velika količina analitičkog rada može se obaviti jednostavnim procesom imenovanja i definiranja intrapsihičkih i interpersonalnih uloga. Nadalje, velika količina terapeutskog rada može se obaviti i razmatranjem načina na koje se te definicije uloga mogu kreativno redefinirati.

Mnoge terapije pokušavaju ojačati klijentovu sposobnost za preispitivanje samog sebe. Razgovor o problemima kao da se radi o scenama u drami ipak kod klijenta stvara veću svijest o ovoj dinamici, jer bilo koji glumac mora biti u stanju udaljiti se od uloge, prebaciti iz igranja uloge u promišljanje načina na koji se tumačenje te uloge može poboljšati. Kao kreativni umjetnik, glumac je podložan redateljevim smjernicama. Glumci također trebaju izaći iz uloge između nastupa kako bi izbjegli izgaranje na poslu, a trebaju i biti otvoreni prema nizu drugih uloga uz lik kojeg igraju. Psihodrama koristi ove ideje kako bi pomogla klijentima razviti kapacitete za promatranje vlastitog ponašanja i inherentnih stavova.

Slično tome, i terapeut treba biti otvoren prema nevjerojatno širokom nizu potencijalno korisnih ponašanja, koja su u psihodrami konceptualizirana kao komponente uloga.

Terapeut uz strategije za shvaćanje toga što muči klijenta treba posjedovati i sposobnost komuniciranja empatije, moć shvaćanja grupne dinamike i spremnost na pružanje podrške.

Ključni teorijski princip psihodrame je da dva ili više procesa ili modaliteta mogu funkcionirati sinergistički, međusobno pojačavajući učinkovitost. Psihodrama na jedinstven način spaja akciju, slike, improvizaciju, kreativnost, dramaturški model, razgovor o ulogama, zaigranost, ‘’tele’’ i izravan susret. Bilo koji od ovih elemenata doprinosi učinkovitosti psihoterapije; spojeni djeluju na temeljitom produbljivanju i proširivanju terapijskog procesa. Također su kompatibilni i sinergistički povezani sa verbalnim načinima interakcije opisanima u drugim poglavljima ove knjige.

Proces psihoterapije

Iako je u ovom poglavlju naglasak na upotrebi psihodramskih metoda uz druge pristupe, za usmjerenost na promjenjive uloge u procesu nužno je dobro poznavanje ključnih elemenata psihodrame. Razlog je u tome što klijent u jednom trenu može igrati ulogu samoga sebe, a u drugom neke druge osobe u sceni, ili svojeg unutarnjeg glasa koji u uobičajenim okolnostima ne biva izražen. Stoga su potrebni specijalizirani pojmovi posuđeni iz metafore drame: protagonist, redatelj, pomoćnik, publika, pozornica.

Osnovni elementi psihodrame

Protagonist ili glavni glumac je onaj čiju se životnu situaciju istražuje. U grupnom okruženju svatko može u nekom trenutku igrati ulogu protagonista dramskog uprizorenja, koje može trajati neodređeno dugo, bilo 5 minuta ili nekoliko sati. (Većina ovakvih uprizorenja privede se kraju unutar četrdesetak minuta.) U terapijskoj grupi može se dogoditi da dvoje ili više ljudi nastupa istovremeno, kao suprotagonisti, koristeći pritom psihodramske tehnike kako bi razriješili sukobe ili iskusili nešto novo. Povremeno redatelj, odnosno terapeut, preuzima ulogu suprotagonista kako bi istražio određenu dinamiku transfera ili nadišao određeni izazov.

Redatelj posreduje pri dramskom uprizorenju, sugerira kad bi protagonist mogao zamijeniti ulogu ili preuzeti novu, uvodi sporedne glumce (pomoćnike) i općenito upravlja čitavim procesom. Unatoč svom ovom ‘’redateljevanju’’, dobar redatelj i dalje može biti nevjerojatno snažno usmjeren na osobe, udovoljavati trenutnim potrebama protagonista umjesto da mu nameće pretpostavke ili referentne okvire. U nekim grupama događa se da psihodramu vodi vanjski redatelj koji nije stalni član grupe, dok terapeut sudjeluje primarno kao promatrač. S druge strane, terapeut može cijelu grupu ili pojedince uputiti lokalnom psihodramskom redatelju na intenzivniju radionicu. Redatelj i primarni terapeut potom raspravljaju aktivnosti kako bi pružili koordiniran tretman.

Pomoćnik čini treći osnovni element psihodrame. Izvorno nazvan ‘’pomoćnim egom’’, ovaj se pojam odnosi na sporednog glumca, onog koji preuzima nečiju ulogu u uprizorenju. Obično pomoćnik igra ulogu člana obitelji, prijatelja, nadzornika ili neke druge osobe, međutim, također može igrati uloge različitih funkcija u samom umu protagonista, poput unutarnjeg nasilnika ili unutarnjeg ranjivog djeteta. Druge pomoćne uloge, poput dvojnika, bit će opisane dalje u tekstu.

Gestalt terapija psihodramu koristi u obliku monodrama, bez upotrebe pomoćnika.

Klijent tumači sve uloge, a dijalog se odvija između njega i onoga što se u psihodrami naziva ‘’praznom stolicom’’. Iako se na ovaj način jasnije razotkrivaju klijentove projekcije, nedostaje izazovna snaga koju je moguće osjetiti kad ulogu drugoga spontano i vitalno tumači stvarna osoba. Nema ni dinamike koja nastaje u živopisnijem susretu sa stvarnom, konkretnom osobom. Ako pomoćnik svoju ulogu ne igra ispravno, redatelj može korigirati i usmjeriti izvedbu. Pomoćnici također često intuitivno i pronicljivo dolaze do detalja kojih se redatelj možda ne bi sjetio. Ovo govori u prilog Morenovoj tvrdnji kako svaki sudionik grupne terapije postaje posrednik iscjeljenja za druge.

Pomoćnicima se može naložiti da koriste dodir i fizički kontakt, koji mogu izazvati kompleksne osjećaje. Može se raditi o povlačenju rukava, stisku ruke, polaganju ruke na rame. Dodatni pomoćnici mogu igrati uloge drugih figura u sceni, tako da se na sceni u datom trenutku može nalaziti nekoliko ljudi. Na pomoćnika koji igra ulogu partnera također se usmjerava transfer, umjesto da je u potpunosti usmjeren na redatelja ili jednog od članova grupe. U većini grupnih okruženja događa se da ove uloge igraju drugi članovi grupe. Kod većine kompleksnih problema ponekad se koristi jedan ili više obučenih pomoćnika. Funkciju pomoćnika ponekad preuzimaju i psihodramatičari koji pohađaju obuku – čim više iskustva steknu s metodom, tim su osjetljiviji na nijanse procesa i spremniji na profinjeniji način služiti protagonista.

Publiku uglavnom tumači sama terapijska grupa. Psihodramu ne treba smatrati procesom koji se u svrhu zabave odvija pred većom publikom. Protagonistova svijest o tome kako netko svjedoči glumljenim scenama na neki način pojačava dojam stvarnosti. Čim više ljudi vidi i čuje klijenta kako izražava svoje ponašanje, tim je manja mogućnost da klijent pribjegne uobičajenim verbalnim obranama. Publika također funkcionira kao izvor pomoćnika. U trenutku kad započne zagrijavanje protagonista, postavlja se pitanje ‘’Tko je s tobom u ovoj sceni?’’ Ako protagonist – nazovimo ga Alex – govori o svojoj obitelji, odgovara, ‘’Pa, tu je moj otac.’’ Redatelj mu govori: ‘’Odaberi nekog tko će glumiti tvojeg oca.’’ Protagonist se ogledava i intuitivno odabire Billa. Drugi članovi grupe također mogu u nekom trenutku izaći na pozornicu i glumiti Alexovu majku, sestru ili druge uloge.

Grupa je u ulozi promatrača dostupna za povratne informacije, tako da slabi transfer na terapeuta. Pitanje ‘’Na koji način si doživio ovu interakciju?’’ može izazvati učinkovitiju reakciju od opažanja terapeuta, koja je lakše zanemariti. Pitanje ‘’Kako bi na ovo drugačije reagirao?’’ može dovesti do toga da članovi grupe sudjeluju u kratkim prizorima u kojima preuzimaju ulogu protagonista i pokazuju kako bi oni sami reagirali na drugu osobu u datoj sceni. Alex zatim može ponovno preuzeti svoju ulogu i odglumiti scenu te možda upotrijebiti i sugestije publike. Ovaj proces bihevioralne probe potječe iz psihodrame i zove se vježbanje uloga.

Pozornica je peti važni instrument. U klasičnoj psihodrami ponekad stvarno postoji blago povišena platforma promjera oko 3,5 m, no kod većine grupa dovoljno je naprosto odrediti poseban dio unutar prostorije u kojoj se događaju uprizorenja. Podrazumijeva se kako je ovaj prostor ‘’pozornice’’ namijenjen istraživanju. Poseban je utoliko što članovi grupe ne prelaze preko njega na putu do zahoda ili tijekom drugih običnih aktivnosti. Ovom prostoru koji predstavlja fenomenološki svijet protagonista potrebno je ukazati poštovanje kako bi se održala privremena suspenzija nevjerice i ojačala živopisnost mašte.

Faze uprizorenja

Terapeuti moraju biti svjesni kako se svaki psihodramski proces, čak i kratka pomoćna intervencija, sastoji od tri dijela: zagrijavanja, akcije i razmjene osjećaja i iskustava.

Zagrijavanje Ova faza sadrži niz aktivnosti koje prisutnima pomažu da se uključe.

Redatelj može dati kratko objašnjenje ili ustati i početi hodati prostorom. Može se raditi i o strukturiranom iskustvu, iako, kako je primijetio Yalom (2002), njih ne treba previse koristiti jer grupna dinamika ima svoj tijek.

Akcija Druga faza, poput središnjeg dijela partije šaha, ima bezbroj varijacija. Razne dostupne tehnike organiziraju se prema potrebama klijenta. Psihodrama je na mnoge načine proces fokusiran na osobu. Potiču se izmjene koje odgovaraju generalnom tonu grupe, sposobnostima klijenta i drugim aspektima spremnosti. U klasičnoj psihodrami proces obično prati krivulju emocionalnog intenziteta i fokusa, pojačavajući se tijekom zagrijavanja, kulminirajući s akcijom i hladeći se tijekom perioda prerađivanja uvida i prema fazi razmjene osjećaja i iskustava. Ipak, prije posljednje faze redatelj se treba uvjeriti kako su protagonist i pomoćnici izašli iz uloga. Onima koji su tumačili ulogu majke, poslodavca, dvojnika (radi se o ulozi unutarnjeg ‘’ja’’ samog protagonista) ili čak i lik iz sna potrebno je pomoći kako bi se eksplicitno odvojili od tih uloga i ponovno postali oni sami, članovi grupe. Neki redatelji upućuju ih da kažu nešto poput: ‘’Nisam tvoja sestra, moje stvarno ime je Sarah.’’

Razmjena osjećaja i iskustava – sharing Nakon rizika i istraživanja koje poduzima protagonist, redatelj iz poštovanja prema ovoj neobičnoj visokoj razini razotkrivanja ne poziva na analizu ili kritiku, već jednostavno na proturazotkrivanje i dijeljenje toga što je uprizorenje potaknulo u drugima iz grupe, uključujući i pomoćnike, u kontekstu njihovih vlastitih života.

Psihodrama nije zbrkana mješavina tehnika. Tehnike i principi koje okuplja djeluju sinergistički među sobom i s drugim pristupima, tako da je cjelina veća od zbroja svojih dijelova. Razmislite o ovoj analogiji: anestetici i aseptici (zaslužni za održavanje sterilnosti rane i instrumenata) za kirurga nisu samo ‘’drugi alati’’, već nužni uvjeti za uspješniji ishod operacije. Slično tome, upotreba jednostavnog jezika, određene doze istraživačke zaigranosti, obraćanje pažnje na govor tijela i fizičke kretnje, na moć izravnog obraćanja ili govora kroz specifične slike itd. terapijski proces čine dinamičnijim.

Psihodramske metode moguće je integrirati u uobičajenu terapiju razgovorom. One naprosto usmjeravaju sve aktivnosti prema eksplicitnijoj upotrebi ‘’promatrajućeg ega’’, kako ga nazivaju terapeuti, sposobnosti promišljanja onoga što se događa sada i ovdje, u interakciji s terapeutom i osjećajima koji se javljaju u tijelu. Većina terapija pokušava povećati tu sposobnost, ali dramaturški kontekst – postupanje sa samim životom kao da se radi o predstavi koju je moguće uštimati i poboljšati, učiniti kreativnijom i učinkovitijom – nudi poznatu metaforu i kontekst za ostvarivanje ovog cilja.

Mehanizmi psihoterapije

Terapija je nevjerojatno kompleksan pothvat. Postoje stotine teorija o tome što djeluje terapeutski. Sve se više pažnje posvećuje osnovnim faktorima koji su zajednički svim različitim pristupima, od buđenja nade do odnosa s terapeutom. Psihodrama koristi brojne faktore koji su dio terapije, a koristi čak i specifične tehnike kako bi te procese naglasila. Ustajanje s redateljem i ulazak u prostor pozornice predstavlja svojevrsno obvezivanje na proces istraživanja, koji pak implicira odgovarajuću kombinaciju povjerenja u odnos s redateljem i samom grupom, očekivanja učinkovitog ishoda i pojačanog osjećaja vlastitog aktivnog sudjelovanja.

Promatranjem principa koji slijede javlja se logičan razvoj: Najbolji način za postizanje više razine kreativnosti je razvojem kapaciteta za spontanost i improvizaciju – ovo je zapažanje jedan od ključnih Morenovih doprinosa psihoterapiji. Da bi se osjećali dovoljno slobodni istraživati spontanost, potrebna je određena mjera zaigranosti. Drama pruža prirodno sredstvo za improviziranu igru kod starijih mladih osoba i odraslih.

Zauzimanje kreativnog stava

Psihodrama stvara proces koji u sudionicima budi znatiželjnu i zaigranu djecu. Uloga kreativnog umjetnika na Zapadu poštovano je zanimanje, pa upuštanje u istraživanje dubina života izaziva i stanoviti ponos. Uz to, metafora života kao umjetničkog djela udaljava klijenta od sklonosti da traži ‘’odgovore’’ i dopušta mu stvaranje novih i individualiziranih reakcija. Ponekad ne postoje rješenja u bilo kakvom racionalnom smislu, ali sam čin izražavanja problema na estetski način može zadovoljiti emocionalne potrebe. Naprimjer, jedan od načina kako se nositi sa značajnim gubitkom je kroz razgovor, crtanje, pisanje pjesmi ili uprizorenje tipičnih interakcija. U ovom smislu, psihodrama je usklađena s određenim idejama ranog psihoanalitičara Otta Ranka, koji je u mladosti bio umjetnik. Rank je pisao o životu kao umjetničkom djelu u kojem je moguće sudjelovati manje ili više kreativno. Prepoznao je i da je za kreativnost potrebna hrabrost. Psihodrama oživljava ovu metaforu, te je dovoljno nova, raznovrsna i dinamična da ostane izazovna.

Zagrijavanje

Zagrijavanje predstavlja prvu fazu u klasičnoj psihodrami, ali je i temeljna psihološka dinamika. Ključ autentičnog rada u psihodrami je spontanost, koja se razvija postepeno; zagrijavanje je psihološki, fizički i interaktivan proces koji stvara pojačanu spontanost. Čak i tijekom akcije mora postojati kontinuirani proces zagrijavanja prije svake scene ili promjene uloga. Redatelj koristi zaigran ton ili podsjetnike na sigurnost procesa kako bi olakšao promjene uloga. Nesuglasice unutar grupe, komplikacije transfera na redatelja i suočavanje s novim, prethodno izbjegavanim područjima – svi ovi problemi zahtijevaju promjenu tempa, ponovno utemeljivanje procesa u ugovoru iscijeljenja i ponavljanje zagrijavanja. Psihodramske metode moguće je koristiti za istraživanje i rješavanje tih tenzija, ali ne treba poduzimati dublje korake ako odnosi unutar grupe nisu skladni.

Psihodramske sesije koje se bave dubljim iskustvima zahtijevaju više vremena od onog koje se tipično utroši na konvencionalni terapijski sat, kako bi se članovi grupe mogli zagrijati do razine povjerenja, grupne kohezije i uključenosti u relevantna pitanja potrebnih kako bi se nadišli slojevi suptilne unutarnje defenzivnosti.

Kao ‘’tehnike zagrijavanja’’ mogu se koristiti brojna strukturirana iskustva; ipak, s bezumnom upotrebom povezane su zamke. Određene vrste zagrijavanja prikladnije su za različite dobne skupine i razine psihološke sofisticiranosti. Zagrijavanje bi trebalo odgovarati prividnom zadatku grupe. Zagrijavanja se općenito koriste za utvrđivanje kohezije grupe i motiviranje prisutnih na razmišljanje o dubljim pitanjima. Jednom kad se potakne grupni proces, tehnike često postaju suvišne – interpersonalne interakcije dostatne su kao kontinuirani stimulansi angažiranja.

Bitno je prepoznati i važnost zagrijavanja kao osnovnog principa uobičajene terapije razgovorom. Naravno, čekanje u tišini služi kao svojevrsno zagrijavanje, dvosmislenost ‘’praznog’’ prostora izaziva određenu anksioznu reakciju koju je potom moguće analizirati. Ipak, tišina također ‘’hladi’’, otklanja očekivanu prirodnu interakciju koja je dio uobičajenih odnosa. Psihodrama podržava uvodni razgovor, orijentiranje klijenata unutar procesa i zagrijavanje drugim blagim prijedlozima koji potiču sklad i postepeno samootkrivanje.

Katarza

Psihodramu se često smatra metodom koja graniči sa pokretanjem emocionalne katarze. Ovo je tek neizravno točno: Stvarna temeljna dinamika je dinamika integriranja onih aspekata psihe koji su prethodno bili odvojeni i disocirani. Tijekom njihovog ponovnog spajanja javljaju se olakšanje i otpuštanje osjećaja koji su bili povezani sa strahom i napetošću. Stoga: iako je moguće povezati pokazivanje snažnih osjećaja s određenim učinkovitim intervencijama, puko poticanje emotivnosti ne bi trebalo biti cilj terapije.

Uistinu, mnogo je klijenata već sklono izražavanju emocija. U njihovom slučaju terapija bi trebala biti usmjerena prema razvijanju sposobnosti obuzdavanja. U različitim vrstama ekspresivne terapije postoje slučajevi kad se klijente potiče da potpuno osvijeste napola ugušene osjećaje. Ipak, dobri psihodramatičari pokušavaju poticati inherentnu dinamiku iscijeljenja, a ne puko pokazivanje emotivnosti. Slika psihodramatičara koji tjera klijente na izražavanje emocija tek je karikatura stvarnog terapeutskog procesa.

Uvid

Dok klijenti istražuju dimenzije vlastitih života koje prethodno nisu razmatrali, otvara im se mogućnost da postanu eksplicitnije svjesni pretjerano krutih stavova i vjerovanja. Te stavove i vjerovanja mogu ponovno procijeniti, utvrditi nove razlike i potaknuti nove pristupe. Ipak, postoje stupnjevi uvida. Povremeno je moguće doći do uvida na jednostavan način, ponovnim proživljavanjem određene situacije popraćenim autentičnijim emocionalnim izražavanjem. Dostatna je katarza, a dublje kognitivno prerađivanje nije potrebno. Ipak, češći su slučajevi gdje nakon emocionalnih scena mora uslijediti sustavno istraživanje ideja i stavova povezanih sa situacijom, jer je vrlo vjerojatno kako upravo ova osnovna uvjerenja zahtijevaju izmjenu. Moreno je tvrdio kako nakon svake katarze abreakcije treba doći katarza integracije, što znači kako postoji suptilnije otpuštanje na razini ‘’aha!’’ iskustva u trenutku kad klijenti otkrivaju kako u vlastitom životu mogu upravljati vlastitim autentičnim emocijama.

Takvu kognitivnu integraciju može se obraditi nizom različitih scena. Naprimjer, uprizorenje scene koja se odvila u ranijem životu može doprinijeti razumijevanju konteksta i povezanih uvjerenja koja su utjecala na način na koji je osoba stvorila obrazac reagiranja. S druge strane, scene u povezanim ulogama u nedavnoj prošlosti ili očekivanoj budućnosti mogu biti korisne za klijente koji negiraju ili ne shvaćaju kako i dalje koriste disfunkcionalne reakcije.

Još jedna vrsta uvida dolazi s otkrićem kako postoji više različitih načina za reagiranje na dati problem. Ponekad je dovoljno zamoliti druge članove grupe da podijele vlastite strategije obrane kako bi se protagonist izvukao iz slijepe ulice. K tome, promatranje psihodrama drugih članova grupe ili sudjelovanje u njima često u klijentu pokreće razmišljanje o bitnim temama u vlastitom životu. Tijekom razmjene osjećaja i iskustava i publika (drugi članovi grupe) i protagonist stječu uvide.

Empatija

Ljudima je važno da se osjećaju kao da ih se vidi, čuje i razumije. Dinamika

‘’zrcaljenja’’, bitna komponenta psihologije osobnosti (Kohutova škola psihoanalitičke misli), vrlo je slična Morenovoj teoriji razvoja prema kojoj su djeci potrebni roditelji koji će ‘’dublirati’’ za njih, i prema kojoj odrasli ljudi nikad ne nadrastu tu potrebu. Iskustvo imanja dvojnika na protagonista djeluje iscjeljujuće. Trenutak kad netko drugi izražava unutarnje osjećaje smanjuje dojam kako je klijent ‘’jedina osoba koja ovako razmišlja’’. Uz to, kad se od protagonista zatraži da suosjeća s drugima, suzbija se njegova egocentričnost, a razvija zrelost (Blatner, 2005b).

Kognitivna orijentacija

Sve terapije zahtijevaju od klijenata da razviju nove sheme shvaćanja svijeta i svojeg mjesta u njemu. Dinamika uloga i razgovor o ulogama značajne su i razmjerno lako shvatljive sheme. Njihova dodatna prednost je i to što ne sugeriraju patologiju ili stigmu. Bilo tko može priznati neravnotežu uloga. Izazov leži u prepoznavanju načina na koji do te neravnoteže dolazi. To nije isto kao kad je osoba primorana preuzeti ‘’etiketu’’ koja sugerira bolest, slabost ili moralnu iskvarenost.

Korektivno iskustvo

Jedan od najbitnijih terapeutskih faktora psihodrame je obnavljajuća drama, koju je analitičar Franz Alexander nazvao ‘’korektivnim emocionalnim iskustvom’’. Osoba uči ovladati osjećajima bespomoćnosti i srama njihovim ponovnim uprizorenjem. Ovo reprogramiranje, koje uključuje slike, kinestetičko iskustvo i tijek procesa nalik priči, djeluje na dubokoj razini – ne samo u psihi, već i u živčanom sustavu. Situacije u kojima je osoba doživjela razumijevanje, potvrdu i podršku zamjenjuju sjećanja na situacije u kojima je naišla na nerazumijevanje, ignoriranje i odbacivanje. Nedavna istraživanja potvrdila su važnost ove dinamike, posebice u tretiranju fiksacija, blokada i traumatičnih sjećanja do kojih naprosto nije moguće doprijeti uobičajenim verbalnim oblicima terapije.

Tehnika ‘’reformiranog pomoćnika’’ sastoji se od toga da se određena scena igra na različit način. U tom se uprizorenju roditelj, sestra ili brat, učitelj ili neka druga značajna osoba iz klijentove prošlosti ponaša pozitivno i vrlo različito od ponašanja pohranjenog u klijentovom sjećanju. Ipak, ovo ponovno uprizorenje trebalo bi se dogoditi tek nakon što je protagonist dobio priliku u potpunosti doživjeti dubinu osjećaja potaknutih izvornim negativnim iskustvom jer prihvaćanje vlastite stvarnosti – za razliku od življenja sa slojevima otvorenog ili suptilnog negiranja – nužno prethodi procesu iscijeljenja.

(Moguće je povući paralelu s fizičkim ranama; potrebno je očistiti inficirano tkivo kako bi zdrava tkiva mogla započeti procese obnavljanja.)

Transfer

U sklopu psihodrame moguće je istražiti sklonost klijenta da na druge projicira očekivanja temeljena na prošlim odnosima. Nakon prikazivanja određene scene redatelj može nonšalantno pitati, ‘’Oko koga si se u prošlosti osjećao slično?’’ Ako se transfer događa prema terapeutu, na scenu umjesto njega stupa pomoćnik, a klijent u ulozi protagonista bit će pozvan da se s njime suoči. Dvojnik može poslužiti kao podrška i olakšati izražavanje zatomljenih osjećaja. U kasnijem trenutku može se dogoditi i zamjena uloga, pri čemu će protagonist igrati ulogu terapeuta. (Stvarni redatelj-terapeut ostaje po strani). Ipak, ne treba zanemariti ni mogućnost da član grupe reagira na stvarno ponašanje redatelja. U psihodrami terapeut-redatelj također može postati suprotagonist i obje se strane mogu susresti pred grupom u duhu jednakosti, s dvojnicima i koterapeutom koji upravlja susretom.

Simulacija

Kompleksne pojave nije moguće u potpunosti shvatiti ili predvidjeti; one zahtijevaju multimodalno eksperimentiranje. Zbog toga astronauti uvježbavaju simulacije slijetanja, zbog toga vojske prolaze vojne manevre – na taj je način moguće uočiti varijable koje su možda zanemarene. Radi se o principu laboratorija, a psihodrama nudi kompleks alata i okolina za simuliranje kompleksnosti ljudske interakcije. Bez obzira na to koliko se u terapiji raspravlja o samoisticanju, situacija kad je klijent suočen s drugom osobom i mora se istaknuti predstavlja potpuno drugačiju vrstu izazova. Igra uloga je dijagnostički alat: otkriva moguće slabosti, ali je i korektivna, utoliko što se klijentima omogućuje da vježbaju, dobivaju povratne informacije, ponovno pokušavaju, polako stječu samopouzdanje koje dolazi sa savladavanjem vještine. Psihodrama prepoznaje potrebu za kinestetičko-emocionalnim ‘’učenjem kroz rad’’. Stvarno uvježbavanje provođenja novih stavova izraženih novim ponašanjima može se pokazati kao ključni dio terapeutskog procesa i prerađivanja emocija (Kipper, 1986.).

Spiritualnost

Rješavanje problema vezanih uz najveće vrijednosti klijenata, njihovih inherentnih sustava uvjerenja o vlastitom mjestu u svemiru i svrsi života otvara posebno koristan okvir za iscijeljenje. Također, spiritualni konflikti česti su elementi šireg emocionalnog razvoja. Zapravo, Bog, Isus, Buda i druge relevantne figure također postaju internalizirani te igraju uloge u unutarnjem psihičkom sustavu. Eksternaliziranje tih dijaloga omogućuje izlaganje sudionika svjetlu svjesnosti i svijesti o trenutku, umjesto da nastavljaju ponavljati ono što im je usađeno u djetinjstvu.

Moreno je jedan od prvih inovatora koji su pisali i govorili o spiritualnoj dimenziji života te je u tom smislu preteča kasnijeg područja transpersonalne psihologije. Od 1980-ih psihodramatičari poklanjaju sve veću pažnju vrijednostima i uvjerenjima klijenata, te su u svoje prakse integrirali jungovske, azijske i indijanske koncepte.

Učenje vještina

Klijenti tijekom terapije koriste psihodramske tehnike i pritom uče razmišljati kao da su ti pristupi dio njihovih života. Postaju sposobniji raspolagati većim dijapazonom emocionalnih reakcija, uče suosjećati s drugima. Ukratko, psihoterapiju možemo smatrati procesom koji prilagođava emocionalne obrasce, mijenja spoznaje i ponašanja. Psihodramske metode olakšavaju sve ove procese i daju im uporište u fizičkoj aktivnosti (Blatner, 2005a).

PRIMJENE

Problemi

Psihodramske metode tako su prilagodljive da ih je moguće koristiti kod gotovo bilo kakve vrste problema. Kompleksnije psihodrame generalno ne bi trebalo koristiti u slučaju klijenata s izrazito visokom razinom anksioznosti, poput klijenata u akutnom stanju psihotične dezorijentacije, apstinencijske krize ili u drugim krhkim stanjima. U slučaju ljudi sa smanjenom kognitivnom sposobnosti moraju se koristiti jednostavniji oblici rada sa slikama, igre uloga i treniranja uloga. Klasična psihodrama može se intenzivno izmijeniti, pa pojednostavljene tehnike mogu polučiti dobre rezultate. Naprimjer, Tomasulo (1998) opisuje rad s klijentima s poteškoćama u razvoju koji žive u domovima i/li rade u prilagođenim radionicama. Jednostavna igra uloga može doprinijeti razvoju vještina samoisticanja, učinkovite komunikacije i rješavanja sukoba. Razza i Tomasulo (2004) primijenili su akcijske pristupe pri liječenju trauma kod ove populacije.

(Socijalni radnici mogu o ovom pristupu naučiti dovoljno da u slučajevima rješavanja sukoba djeluju kao posrednici.)

Terapeuti koji rade s djecom mogu kombinirati psihodramske tehnike s drugim tehnikama nadahnutima kreativnom i edukativnom dramom, dramskom terapijom, terapijom igrom i drugim vrstama kreativnih art terapija (Bannister, 1997; Hoey, 1997). Naprimjer, tehnika dramskog obraćanja publici može se koristiti s lutkama: lutak protagonist okreće se publici (odnosno, terapeutu) i govori nešto što inače ne bi izravno priznao lutkama koje u uprizorenju tumače druge uloge.

Klasična psihodrama je snažna metoda koja od redatelja iziskuje poprilično mnogo specijaliziranog treninga, dovoljno vremena za pripremu i praćenje, uspostavljanje grupne podrške i klijente koji su prikladni za ovakvu vrstu intervencije. Ovakve sesije uglavnom zahtijevaju dva do tri sata, a povremeno ih se provodi kroz cjelodnevne ili vikend radionice. Takve radionice mogu poslužiti kao moćni dodaci konvencionalnijim tipovima terapije. Klijenti u srednje dugim ili dugoročnijim procesima terapije razgovorom koji pritom posjeduju snažan ego mogu generirati popriličnu količinu materijala za kasnije rasprave i integrirati dio rada koji su prethodno obavili. Dakle, uz razumnu upotrebu psihodrama je posebno koristan pristup. Ipak, postoji nada kako će učenje psihodramskih principa i tehnika potaknuti terapeute da je uklope u vlastiti rad.

Psihodrama kao dodatak individualnoj ili grupnoj terapiji

Klijenti u individualnoj ili grupnoj terapiji ili savjetovanju, čak i čitave terapijske grupe, mogu se obvezati na cjelodnevnu ili višednevnu psihodramsku radionicu s kvalificiranim psihodramatičarem. U slučaju terapijskih grupa, terapeut grupe također je prisutan i funkcionira kao svojevrsni koterapeut, ali ne tumači ulogu redatelja psihodrame. Ako u radionici sudjeluju individualni klijenti, potrebno je pružiti mogućnost za povezivanje i razmjenu između terapeuta i redatelja prije i poslije same radionice. Za većinu relativno zdravih klijenata trebalo bi biti dovoljno da terapeutu ispričaju glavne crte vlastitog iskustva tijekom radionice, vodeći pritom računa o povjerljivosti informacija poput identiteta drugih članova grupe ili detalja njihovog rada tijekom psihodrame.

Jednodnevno ili višednevno iskustvo rezultira određenom razinom grupne kohezije i povjerenja koja omogućava veći stupanj samootkrivanja među članovima grupe. Otkrivanje koje se događa tijekom uprizorenja u pravilu je znakovito i intenzivno, te ostale motivira na simetričnu uključenost. Stoga se zagrijavanje nadograđuje na način koji nije moguć u tradicionalnijim, kraćim (jedno- i jednoipolsatnim) grupnim sesijama.

Integracija psihodramskih metoda može unaprijediti mnoge tipove grupne psihoterapije (Corey, 2004; Young, 2001). Glavna svrha ovog poglavlja je potaknuti takav način korištenja tehnika i principa. Upotreba jezika uloga olakšava grupnu dinamiku, a mogu se po potrebi koristiti i specifičnije tehnike uprizorenja. Yalom (2002) akcijske tehnike naziva ‘’sredstvima ubrzanja’’ i naglašava njihovu korisnost u terapiji.

Obiteljska terapija

Blatner (1994a) opisuje niz primjena psihodramskih metoda u radu s obiteljima. Jedna od ovih tehnika, ‘’obiteljska skulptura’’, konkretno izražava odnose i u vrlo je širokoj upotrebi, iako mnogi ni ne prepoznaju kako potječe iz psihodrame. Obiteljskoj skulpturi mogu se dodati druge akcijske tehnike kako bi bila još učinkovitija. Širok niz drugih tehnika može katalizirati proces u radu s parovima (Hayden-Seman, 1998).

Terapijski milje

Ovaj je pristup bio vrlo bitan u psihijatrijskom bolničkom liječenju u kasnijem 20. stoljeću, a postao je i dio pristupa mnogih domova u kojima se pruža psihijatrijska skrb. Radi se o pristupu sličnom grupnoj terapiji koji se koristi u programima života na otvorenom i brojnim drugim okruženjima. Interakcije i sukobi koji se javljaju u svakodnevnom životu u takvim okruženjima (npr. pad motivacije i ispadi) rješavaju se tehnikom ponovnog uprizorenja, nakon čega slijedi istraživanje mogućih drugačijih reakcija.

Liječenje ovisnosti

Niz priznatih stručnjaka iz polja medicinske skrbi kod ovisnosti, potpolja koje je u zadnjih 25 godina u porastu, koristi psihodramske metode kao podršku za sveobuhvatni pristup oporavku (Dayton, 2000). Metode 12 koraka koje su razvijane u sklopu liječenja alkoholizma, a zatim i kod liječenja ovisnosti o drogama i različitim drugim vrstama ovisnosti, međuovisnosti i povezanih problema temelje se na iscjeljujućoj funkciji ‘’više sile’’ i koriste intervencije nalik onima iz grupne dinamike i osobne terapije kako bi učvrstile ovu reorijentaciju.

Trauma 

Međunarodna događanja u prošlom desetljeću pojačala su važnost liječenja posttraumatskog stresnog poremećaja. Budući da mnogi ljudi koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) pribjegavaju zloupotrebi droga kako bi ublažili simptome, liječenje ovisnosti i liječenje PTSP-a donekle se preklapaju. Terapeuti koji rade s veteranima Vijetnamskog rata, žrtvama etničkih sukoba, osobama koje su u djetinjstvu doživjele seksualno ili emocionalno zlostavljanje ili osobama koje su proživjele druge vrste trauma primijetili su kako je svim ovim pojedincima zajednički niz dinamika koje ne reagiraju na verbalni pristup. Psihodrama se pokazala kao jedna od moćnijih metoda pri liječenju traumatiziranih pacijenata; kombinirana s drugim metodama, psihodrama predstavlja učinkovit pristup slojevitim i često komorbidnim dimenzijama PTSP-a.

Kellermann i Hudgins (2000) objavili su antologiju psihodramskih pristupa traumi, a Kate Hudgins (2002) je otišla i korak dalje te razvila vlastite originalne ideje i tehnike koje se nadovezuju na psihodramu. Njen ‘’Terapeutski model spirale’’ kombiniranjem orijentacijskog okvira, timskog pristupa i drugih tehnika omogućuje ljudima koji pate od PTSP-a da dožive blagodati psihodrame bez ponovne traumatizacije tijekom čitavog procesa. Rad Kate Hudgens pokazuje kako se moćne psihodramske tehnike mogu prilagoditi razini tolerancije klijenta i pomoći mu da zacijeli i postane jači i otporniji na buduće podražaje. Neke od ovih tehnika mogu usvojiti i koristiti terapeuti koji nisu obučeni za psihodramu, ali pritom je potrebna velika doza profesionalne prosudbe. Rad s traumom je u kontekstu grupne psihoterapije ekvivalent operacije na otvorenom srcu – kompliciran je i potencijalno opasan.

Rad s tugom

Ovaj proces često je ukomponiran u rad s traumom, dok je u nekim situacijama samostalan. Eksperimentalni pristup mogao bi koristiti roditeljima djece s životno opasnim bolestima, skrbnicima osoba s Alzheimerovom bolesti i drugima u situacijama u kojima je gubitak značajan dio boli (Blatner, 2000b).

Međukulturalna dinamika

Psihodrama se koristi diljem svijeta i primjenjuje u različitim vrstama okruženja s neznatnim stilskim izmjenama ovisno o vrsti ljudi koji dolaze na terapiju. Zagrijavanje je različito kod ljudi koji su prirodno ekspresivniji, poput ljudi u Latinskoj Americi. U Japanu, pak, nakon početka procesa suptilni utjecaj grupe vodi do dulje razmjene iskustava i osjećaja. Osobe koje su nesklone razgovoru o vlastitim problemima zagrijavaju se postepeno, uključivanjem u uprizorenja o figurama iz bajki ili drugih poznatih priča.

Van okvira kliničkog konteksta

Psihodramske metode su skupina alata za istraživanje individualne i društvene psihološke dinamike, te ih je kao takve osim terapije moguće primijeniti za različite svrhe – u grupama za samopomoć, osobni razvoj, u poslu i industriji, izgradnji zajednice, obrazovanju, vjerskom obrazovanju i duhovnim obnovama, ili pak samo za rekreaciju (Blatner, 2007a). S obzirom na velik broj tih drugih svrha, Moreno je stvorio modificirani oblik psihodrame, ‘’sociodramu’’, koja se bavi općenitim definicijama uloga i tenzijama unutar grupe, ali je za razliku od psihodrame manje fokusirana na pojedinca. Uistinu, utjecaj sociodrama više je društveno konstruktivan, poput javnih zdravstvenih mjera koje sprječavaju veći broj bolesti nego što će ih liječnici ikad izliječiti (Blatner, 1995; Kellermann, 2007; Sternberg & Garcia, 2000).

Evaluacija

Primjena psihodrame opsežno je dokumentirana: o tehnici je napisano preko 4800 članaka, knjiga ili poglavlja (Sacks, Bilaniuk i Gendron, 2003). Ova kontinuirana – dapače, rastuća – upotreba psihodramskih pristupa upućuje na uvjerljivu nominalnu valjanost, sugerirajući kako su ove metode tisućama terapeuta bile korisne i uspješne. Ipak, određen broj terapeuta i istraživača psihoterapije i dalje inzistira na dokazima učinkovitosti ove metode. No, baš zbog svoje višeslojne prirode psihodrama nije metoda koju je moguće opisati nečime poput priručnika, a sesije nije moguće replicirati. Stoga, ipso facto, nije podložna tradicionalnim ‘’čvrsto znanstvenim’’ metodama evaluacije. Njeno djelovanje više dolazi do izražaja promatrano kroz analizu slučajeva – utvrđen način evaluacije prilagođen kompleksnosti ljudskih problema. (Niz autora ističe razliku između ‘’nomotetičkog’’ statističkog pristupa koji je zagospodario akademskim časopisima i više humanističkog, ‘’idiografskog’’ pristupa analize slučajeva). Mnogi preispituju trend potraživanja dokaza koje je moguće pribaviti isključivo određenom vrstom istraživanja koje po svojoj definiciji iziskuje ograničeni domet. Ipak, postoje dva načina procjene učinkovitost pristupa u datoj situaciji.

U nedavnom istraživanju Dougherty (2002) je primijetio kako je među pacijentima specijalizirane psihijatrijske jedinice za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja psihodrama jedan od najbolje ocijenjenih pristupa.

Kipper i Ritchie (2003) nedavno su proveli akademsku meta-analizu istraživanja psihodrame. Analizom 25 eksperimentalno dizajniranih studija zabilježen je napredak sličan ili bolji od uobičajene razine napretka za grupnu terapiju. Tehnike zamjene uloga i dubliranja pokazale su se kao najučinkovitije intervencije. Psihodramskih je metoda mnogo i funkcioniraju u kombinaciji s drugim pristupima – baš je zato teško izdvojiti učinak jedne konkretne tehnike. Kako je navedeno ranije, ove je metode najbolje smatrati sredstvima za olakšavanje djelovanja drugih psihoterapijskih metoda. Određene psihodramske metode već su uklopljene u različite vrste psihoterapije, dok je kod drugih racionalno moguća potpunija primjena.

Liječenje

Razmatranje glavnih psihodramskih tehnika ukazuje na to kako bi se ovi pristupi mogli koristiti u liječenju. Nakon zagrijavanja klijenata i uspostavljanja terapijskog ugovora dostupan je velik broj tehnika. Većina terapeuta ima koristi od upotrebe nekih od sljedećih tehnika kako bi se pojačala učinkovitost terapeutskog procesa.

Uprizorenje

Tipična psihodramska uputa glasi: ‘’Nemoj nam govoriti, pokaži nam.’’ Ovom rečenicom pacijenta se potiče da uroni u situaciju na intenzivnijoj i posvećenijoj iskustvenoj razini, da se ponaša ‘’kao’’ umjesto da govori ‘’o’’. ‘’Pokaži nam što se dogodilo s tvojom obitelji’’; ‘’Pokaži nam sukob koji se odigrava unutar tebe’’; ‘’Pokaži nam što bi volio raditi za 10 godina’’. Mogu se postaviti scene iz prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Ovakvo konkretiziranje problema otklanja obrambene sklonosti nejasnoći i indirektnosti.

Rez akcije

Redatelj usred procesa može viknuti ‘’rez’’, koristeći izraz koji se koristi pri snimanju filma. Kad to čuju, protagonist i pomoćnici (ili članovi grupe, ako se tehnika koristi za procjenu grupne dinamike nevezano uz eksplicitno uprizorenje u prostoru pozornice) staju i slušaju, čekajući daljnje upute, poput poziva na razmišljanje o tome što je netom rečeno ili preporuke da isprobaju neku drugu tehniku kako bi pojačali svjesnost.

Ponovno uprizorenje

Uprizoreno ponašanje svjesno se ponavlja, a time biva osviješteno i otvara se mogućnost da se reagira drugačije. Svaki put kad se određena radnja svjesno ponavlja, njome manje dominira automatsko razmišljanje. Moreno je rekao: ‘’Svaki drugi put oslobađa od prvog.’’ Kad se klijentima pruži prilika da ponovno odigraju svoje ponašanje, uče kako je okruženje istraživačko i puno podrške. Uče da izgovaranje ‘’krivih stvari’’ ne rezultira nužno nepovratnim pogreškama.

Obraćanje publici

Ova se tehnika koristi u starim melodramama. Negativac se okreće prema publici, stavlja ruku oko usta i govori nešto poput: ‘’Ona nema nikakvog pojma da sam iz automobila Johna Stronghearta izvadio svjećice!’’ Radi se o dramskom sredstvu, varijaciji onoga što je u kinu i televiziji poznato kao ‘’voiceover’’, način da se publici daju informacije koje nemaju drugi akteri u sceni.

Zrcalo

Kad se koristi tehnika zrcala, klijent napušta scenu, a pomoćnik odigrava način na koji se upravo ponašao klijent-protagonist. Zrcalo funkcionira kao video reprodukcija, samo bez tehnologije. Klijent se može pomaknuti u stranu i vidjeti kako je njegov način reagiranja možda bio kontraproduktivan, ili pak shvatiti kako mu je reakcija bila sasvim zadovoljavajuća. (U psihoanalitičkoj psihologiji osobnosti pojam ‘’zrcala’’ odnosi se na reflektirajuću ulogu roditelja.)

Neverbalne komunikacije

Tehnika zrcala također služi za snažniji fokus na važnost neverbalnih oblika komunikacije. Neverbalna ponašanja također mogu poslužiti kao unutarnji znakovi koji suptilno podržavaju određene stavove. Naprimjer, povlačenje ramena unatrag, blago izbacivanje vilice i izravni kontakt očima mogu u potpunosti promijeniti ton interakcije i interpretaciju događaja (Blatner, 2002).

Mnogostruki dijelovi osobnosti

U ovoj tehnici klijent imenuje različite unutarnje uloge, dovodi ih na pozornicu, smješta ih u različite stolice i zatim izražava brige svake uloge. Iskustvo zbunjenosti može se preformulirati kao situacija u kojoj se više uloga svađa, prekidajući se tako glasno (iznutra) da nije moguće čuti vlastite misli. Ova tehnika izvlači te razne aspekte osobnosti i dopušta im da se izmjenjuju. Osobnost koja odabire surađuje s redateljem, ispituje, posreduje i postiže kompromise kako jedna uloga ne bi dominirala i potisnula sve ostale.

Ovu i druge tehnike moguće je prilagoditi tako da se uglavnom koriste u mašti, posebno u slučaju klijenata koji nevoljko ustaju iz stolice, ili se, pak, može koristiti samo s jednom praznom stolicom.

Prazna stolica

Klijent zamišlja kako mu netko sjedi nasuprot u praznoj stolici. ‘’Druga’’ osoba može biti član obitelji ili prijatelj s kojim se klijent treba suočiti, ili pak mlađa ili starija verzija samog klijenta; unutarnja uloga ili komponenta uloge, poput ‘’unutarnjeg djeteta’’, figure sna ili duhovnog entiteta.

Zamjena uloga

Zamjena uloga poziva klijenta da nakratko otpusti vlastitu egocentričnost i zamisli kako je to biti u ulozi neke druge osobe. Ova je tehnika poziv na stvaranje empatije, a očekivanje da će pacijent naučiti i upražnjavati ovu vještinu ima inherentnu vrijednost. Čak i ako druga osoba nije prisutna, otvara se mogućnost zamišljanja kakav je osjećaj gledati svijet iz drugog ugla. U ranijim dijelovima procesa na površinu naprosto izbijaju klijentove projekcije. Čak i taj dio procesa pomaže klijentima osvijestiti vlastite predrasude i podsvjesne pretpostavke.

Umjetnost zamjene uloga leži u sposobnosti terapeuta – redatelja da nježno zagrije protagonista za doživljavanje uloge druge osobe intervjuiranjem protagonista kao da je on/ona ta druga osoba. Ovu tehniku moguće je upotrijebiti kako bi se prikazalo ponašanje te druge osobe, s naglaskom na komponente poput tona glasa, tempa, intenziteta, držanja, izraza lica i geste. Na dubljoj razini zamjena uloga pacijentima može pomoći da shvate osjećaje ili stavove drugih ljudi u vlastitom životu.

Za klijente je korisno naučiti zamišljati kako je to biti druga osoba, čak i ako se sam klijent ne miče iz svoje stolice. Takvo zamišljanje najbolji je način za razvijanje empatije. Ključ je u tome da klijent počne više razmišljati poput glumca koji se tijekom probe pokušava upoznati s likom kojeg tumači, a manje kao da je student koji je pročitao puno o psihologiji. U ovom smislu, zamišljanje ‘’kako je to biti’’ utjelovljuje ideale fenomenologije i egzistencijalne psihoterapije.

Dvojnik

Pomoćnik igra ulogu unutarnjeg ‘’ja’’ protagonista te tako pomaže izraziti i razjasniti neizgovorene misli. Dvojnik obično igra sporednu ulogu u odnosu na protagonista; međutim, u trenutku kad razviju osjećaj savezništva, redatelj može uputiti dvojnika da započne blagu provokaciju ili sukob kako bi potaknuo proces razjašnjavanja. Tehnika dvojnika pruža interpretacije sročene u obliku ‘’ja poruka’’ i riječima u skladu sa pacijentovim sustavom samopoimanja. Protagonist dobiva eksplicitne upute da ispravi bilo kakve dvojnikove izjave koje mu djeluju netočno. Tako se stvara uzajamnost – dvojnik pomaže protagonistu da u uprizorenju izrazi misli koje nikad ne bi izrazio u običnom razgovoru (Leveton, 2001).

Viša dimenzija stvarnosti

‘’Surplus reality’’, viša dimenzija stvarnosti, Morenov je naziv za dimenziju psihološkog iskustva koje nadilazi granice fizičke stvarnosti uvažavanjem potencijala fantazije i mašte. Psihološki gledano, ljudi mogu ostvariti i ostvaruju odnose s preminulim osobama, nerođenom djecom, Bogom, haluciniranim figurama, vjerskim ličnostima i slično. Ti su odnosi u pacijentovoj psihodinamici često jednako važni kao i odnosi sa stvarnim osobama. Psihodrama omogućava eksternaliziranje i uprizorenje susreta s ovim značajnim psihološkim figurama. Moreno je primijetio kako je u tom smislu psihodrama ‘’teatar istine’’ jer potpuna istina neke osobe često obuhvaća ne samo ono što se zbilja dogodilo, već, jednako bitno, i ono što se nikad nije dogodilo, niti bi se u stvarnosti moglo dogoditi.

Viša dimenzija stvarnosti može se koristiti na nekoliko načina. Jedan je primjer tehnika ispunjenja čina, kojom se protagonistu pomaže proživjeti korektivno emocionalno iskustvo. Mnogi pacijenti pate od akutne ili kronične traume koja kod njih uzrokuje osjećaje nemoći, srama ili pak tajni osjećaj kako ‘’život mora biti ovakav’’. Ponovnim uprizorenjem traumatične situacije probijaju se slojevi negiranja te se omogućuje katarza ‘’vlasništva’’ nad iskustvom. Ponovno uprizorenje scene, ovaj put sa zadovoljavajućim zaključkom, može doprinijeti izliječenju klijenta. Naprimjer, žrtvi zlostavljanja omogućuje se da se pobuni, da se osnaži i potraži učinkovitu zaštitu, a zatim se upotrebom tehnike ”reformiranog pomoćnika’’ pruža mogućnost stvaranja dobrohotnijeg odnosa s agresorom.

Moreno je aktivno koristio višu dimenziju stvarnosti kao neophodan resurs u liječenju. Jednom je prilikom rekao Freudu: ‘’Ti analiziraš tuđe snove. Ja im pokušavam dati hrabrost da ponovno sanjaju.’’ (Moreno, 1946). U tom smislu psihodrama pacijentima nudi mogućnost da zamisle život s više povjerenja, da ponovno ulože emocije u budućnost. (Obeshrabreni klijenti često potiskuju nadu za ugodnom budućnosti u jednakoj mjeri u kojoj potiskuju želje/misli u sadašnjosti i prošlosti.) Moreno je razvio tehniku projekcije budućnosti kao način da pacijente ohrabri da eksplicitnije postavljaju ciljeve. Tehnika uključuje prikazivanje scena kojima se pacijent nada ili koje iščekuje. Trening uloga je varijacija ove tehnike, svojevrsna bihevioralna proba koja klijentu pomaže da se pripremi za situaciju poput spoja, razgovora za posao, susreta s članom obitelji. Korištenjem coachinga, modeliranja, nasnimljene ili verbalne povratne informacije i drugih tehnika pacijent ponavlja uprizorenje sve dok ne razvije zadovoljavajuće opcije.

Susret

Ljudi često govore o svojim osjećajima, no iskustvo direktnog suočavanja i razgovora sa zamišljenom drugom osobom značajan je izvor opažanja i iskustvenog učenja. ‘’Reci toj osobi, ne nama’’, govori redatelj. Dijalozi u sadašnjem trenutku jače se doživljavaju.

Jednako je produktivan i susret između različitih uloga ili dijelova klijentove psihe. Osobito je koristan za klijente koji se žale na zbunjenost. Ovo iskustvo često je moguće produktivno preoblikovati kao konflikt u kojem se različiti dijelovi protagonista previše prekidaju i upadaju si u riječ. Eksternaliziranjem unutarnjeg dijaloga i razdvajanjem glasova klijent može steći bolji uvid u oprečne unutarnje zahtjeve. Ponekad klijent može tumačiti obje uloge u nekom susretu – koristi se tehnika monodrame ili prazna stolica služi kao lokus zamišljene druge osobe.

Konkretizacija

Psihodrama čak i apstraktne misli može prikazati u konkretnom obliku; ako se, naprimjer, protagonist tuži na osjećaj ‘’rastrganosti’’, redatelj može uputiti dva pomoćnika da stupe na pozornicu i krenu vući protagonista za ruke u različitim smjerovima. Ovi kinetički znakovi često pomažu klijentu osvijestiti vlastite dublje osjećaje. Konkretizacija se također probija kroz klijentovu sklonost izbjegavanju osjećaja razgovorom o njima, objašnjavanjem ili upotrebom općenitih izraza u svrhu obrane.

Također se koriste različiti rekviziti koji pomažu pri izražavanju osjećaja, alternativnih identiteta i stavova – posebno su korisni komadi tkanine. Stolice, krpene lutke, lutke za ruke i drugi elementi također izazivaju sjećanja i osjećaje.

Čak i u slučaju da terapeut ne koristi stvarno fizičko uprizorenje, usmjeravanje klijenta prema određenijim slikama može se pokazati korisnim. Naprimjer, u radu s tugom, iznesena sjećanja potrebno je povezati s vremenom, mjestom i detaljima vezanima uz sam događaj. Ti su detalji često emocionalno nabijeni, pa tako jedna jedina riječ, gesta, boja šala ili miris kuhinje mogu biti strahovito moćni. Dramski redatelj i glumački trener Konstantin Stanislavsky pisao je i govorio o memoriji osjećaja, te je glumce poticao da koriste te specifične detalje u cjelokupnoj izgradnji uloge. U psihodrami se koristi niz različitih tehnika koje se mogu izmijeniti i prilagoditi za upotrebu s raznovrsnim populacijama i u raznovrsnim kontekstima. Ipak, svi psihodramski pristupi teže uključivanju pacijentove sposobnosti zamišljanja, razmišljanja i ponašanja u kontekstu ‘’što ako’’ i uključivanju samog pacijenta u dramsku igru koja je izvor opažanja, vježbu ponašanja, širenje svijesti i iscijeljenje.

PRIMJER SLUČAJA

Pozadinska priča

Oženjeni pedesetogodišnji inženjer Carl na terapiju je došao zbog simptoma lakše depresije. Terapeutkinja Tina evaluaciju je započela pregledom Carlovih simptoma: nesanice, smanjenog interesa za seks, razdražljivosti i osjećaja nejasne tuge i praznine. U prvoj sesiji Tina je postavljala pitanja o Carlovom zdravlju i potaknula ga da ugovori pregled kod obiteljskog liječnika kako bi se isključili mogući organski uzroci njegovih simptoma.

Jedna od tehnika kojima se stvara terapijski savez je upotreba olovke i papira kako bi se iscrtala klijentova društvena mreža – istraživanje odnosa komunicira brigu za osjećaje klijenta snažnije nego brojni drugi pristupi u stilu upitnika. Tina je zamolila Carla da nacrta svojevrsnu mapu sebe u odnosu s drugima. Primijetila je broj ljudi u mapi, njihov spol (naznačen kružićima za žene i trokutićima za muškarce), koliko su blizu ili daleko smješteni u odnosu na figuru koja je predstavljala Carla, te ono što je on sam rekao o kvaliteti pojedinog odnosa. Tina ga je pitala što misli o tome što drugi osjećaju prema njemu te što on osjeća prema njima, imajući pritom na umu kako su osjećaji i namjere koje klijenti pripisuju drugima oko sebe često važni odrazi stanja uma samog klijenta.

Za Carla su posebno problematična bila dva odnosa: imao je osjećaj da se udaljava od supruge i jedinog djeteta, sina Stua. Carl je pristao na prijedlog da mu se supruga pridruži na evaluacijskoj sesiji, na kojoj se požalila na njegovo izbjegavanje emocionalne povezanosti. Carl je također pričao o razmjernoj površnosti emocija koje su njegovi roditelji pokazivali tijekom njegovog odrastanja. Tina je naposlijetku našla formulaciju koju je Carl smatrao korisnom: izvor Carlove depresije najvjerojatnije je manjak socijalnih vještina koji oslabljuje njegov osjećaj pripadnosti. Budući da je Carl uspio izraziti želju za bliskošću, Tina je predložila da se priključi postojećoj terapijskoj grupi koja se bavi međuljudskim odnosima. Tijekom iduće godine, Carl je otkrio obrasce izbjegavanja koji su doveli do njegovog otuđenja, a psihodramske metode poslužile su kao katalizator njegovog iscjeljenja.

Liječenje

Uz grupnu terapeutkinju Tinu i Carla, u grupi je bilo još šest članova: Al, Ben, Deb, Eric, Fay i Gail. Naravno, raspravljalo se i o njihovim problemima, ali sljedeće vinjete fokusiraju se na Carla i način na koji su psihodramske metode bile korisne u njegovom liječenju, kako su katalizirale uvide i pomogle Carlu da nauči nove strategije. U sljedećim je vinjetama on ‘’protagonist’’, a Tina, terapeutkinja grupe, koristi psihodramske tehnike kao sredstva za olakšavanje uvida.

Dubliranje

Nedugo nakon što se priključio grupi, Carl postaje objekt ljutnje jednog od članova.

[Pojašnjenje bilježenja uloga: U psihodrami osobe mogu preuzeti različite uloge; stoga, ako Ben tumači Carlovu ulogu, to naznačujemo kao ‘’Ben-Carl’’.]

Zrcalo

U sljedećoj sesiji Carl je optužen da djeluje ‘’zastrašujuće’’.

Coaching 

Slijedi nastavak netom opisanog psihodramskog istraživanja.

Zamjena uloga

Nekoliko sesija kasnije, nekoliko članova grupe radi na odnosima sa svojom odraslom djecom. Carl se opustio te mu više nije problem spominjati probleme s vlastitim sinom, Stuom.

Projekcije budućnosti

Praćenje

Tijekom iduće godine Carl je prakticirao sve što je naučio, a uz stjecanje šireg spektra vještina samosvjesnosti, komunikacije i rješavanja problema, podržali su ga ne samo terapijska grupa, već i supruga i sin, s kojima je počeo ugodnije komunicirati. Njegovi simptomi depresije su se ublažili, a počeo se osjećati sposobnije i življe.

SAŽETAK

Klasična psihodrama zahtijeva dodatnu obuku, ali mnoge psihodramske metode i principi jednostavno se integriraju u individualnu, obiteljsku i grupnu psihoterapiju. Jednostavna upotreba dramaturških metafora, razgovor o problemima u kontekstu igranja uloga i identificiranje načina na koje se te uloge definiraju i ponovno pregovaraju čine terapiju pristupačnijim procesom za većinu klijenata, a jezik psihodrame je praktičan za psihoterapeute i različite savjetnike. K tome, vještina preuzimanja uloga, promjene uloga i druge komponente aktivnosti kod klijenata razvijaju cjelokupnu mentalnu fleksibilnost i sposobnost za empatiju. Klijenti postaju otporniji i sposobni primijenjivati stečene vještine u svakodnevnom životu (Blatner, 2003). Psihodrama sustavno primjenjuje prirodnu dualnu sposobnost za prelazak između angažmana u ulozi (glumci) i promatranja i pregovora, prilagodbe, istraživanje i izvršnih funkcija pozicije ‘’metauloge’’ (redatelj-dramaturg). Kao rezultat toga, pojedinac u svoj život može unijeti više vitalnosti, svjesnosti i kreativnosti.

Područje psihoterapije nastavlja rasti usvajanjem novih pristupa. Nadalje, tek sad počinjemo shvaćati i koristiti puni potencijal nekih od najstarijih pristupa – posebice hipnoze, slika, rada s tijelom i spiritualnosti. Psihofarmakologija se također može koristiti kao važna dopuna terapiji, pod uvjetom da se njena upotreba temelji na dobroj prosudbi, a ne kao panaceja. Psihodrama se koristi u kombinaciji sa svim ovim tretmanima. I sama je rani primjer eklektične terapije. Nastavljat će se kontroverze, razvijat će se novi dijalektični procesi – to je ključni dio kreativne evolucije naše umjetnosti i prakse.

Bez obzira na to hoće li u ovom pothvatu dinamika uloga postati prihvaćena kao linguafranca prilagođena korisniku, barem postavlja izazov pred druge kandidate. Razvoj jezika kojeg klijenti mogu lako razumjeti ključan je za napredak cijelog polja. Slično tome, vrijednosti drugih elemenata teorije ličnosti i terapije u sklopu psihodrame značajno nadopunjuju naša razmišljanja o psihologiji.

Psihodrama predstavlja iskustvenu metodu učenja kako najbolje uvide ugraditi u psihologiju života. Sa sposobnošću preuzimanja uloga, promjene uloga i svjesnijim stvaranjem odnosa između uloga dolazi i mentalna fleksibilnost. U trenutku kad ljudi nauče prepoznavati i reagirati na veći raspon mogućnosti, evoluiraju u novi tip i razinu svijesti. Vizija ovog potencijala motivirala je Morena da na početku knjige ‘’Tko će preživjeti?’’ izjavi: ‘’Istinski terapeutski proces trebao bi za cilj imati ništa manje od cijelog čovječanstva.’’

ANOTIRANA BIOGRAFIJA

Blatner, A. (1996). Acting-in: Practical applications of psychodramatic methods (3rd ed.). New York: Springer.

Ovaj je uvod u psihodramu najjednostavniji za čitanje. Knjiga, koja ima opširne reference, namijenjena je studentima početnicima, ali može biti korisna i svima ostalima koji žele učiti psihodramu. Ova knjiga pruža početničke upute kojih nema u Morenovim knjigama. Također se bavi čestim zamkama, područjima primjene i treningom, kao i samom tehnikom. Zbog svoje jednostavnosti, dvaput je revidirana, dopunjena i prevedena na mnogo jezika. Podnaslov naglašava ideju da je moguće primijeniti same metode i da nije nužno izvoditi samo klasičnu psihodramu. To je u skladu s poantom koja je često ponavljana u ovom poglavlju: ovi pristupi namijenjeni su tome da ih se integrira s drugim metodama u eklektičnu praksu.

Blatner, A. (2000). Foundations of psychodrama: History, theory, and practice (Revised 4th ed.). New York: Springer.

Ova knjiga objašnjava kako i zašto su psihodramske metode djelotvorne u psihoterapiji. Mnoge od spomenutih principa moguće je primijeniti u terapiji čak i ako čitatelj ne koristi akcijske tehnike. Stajališta o teoriji psihologije poduprta su poglavljima o filozofiji. Knjiga se bavi poviješću psihodrame, dinamikom katarze i mjestom izgradnje vještina, samoizražavanjem i ostalim općenitim principima u terapiji. Knjiga sadrži brojne reference i opširnu bibliografiju.

Blatner, A., & Blatner, A. R. (1997). The art of play: Helping adults reclaim imagination and spontaneity (Revised 2nd ed.). New York: Brunner-Routledge/Taylor & Francis.

Ova knjiga sadrži najbolji uvod u preuzimanje uloga, objašnjava kako razviti sposobnost ulaska u različite uloge – radi se o osnovnoj vještini za psihodramski rad, ali i za samu empatiju. Knjiga također istražuje potrebu za igrom, maštom i spontanosti i razmatra kulturološke faktore koji koče ove elemente, čime se zapravo bavi općenito podcijenjenim, čak i zanemarenim, ali vrlo bitnim faktorom u psihologiji. Predstavljena je stvarna metoda za uvježbavanje preuzimanja uloga, zajedno s idejom kako ove aktivnosti predstavljaju validan oblik rekreacije.

Naposlijetku, pribilježen je niz područja primjene, uključujući i naročito važno poglavlje o upotrebi ovih pristupa u obrazovanju.

Dayton, T. (2004). The living stage: A step by step guide to psychodrama, sociometry and group psychotherapy. Deerfield Beach, FL: Health Communications.

Ovaj vodič prilagođen za jednostavnu upotrebu dekodira iskustveni proces psihodrame. Središnji dijelovi ističu primjenu u radu s traumom, tugom, ljutnjom i drugim posebnim problemima. Treći dio nudi psihoedukacijski pristup liječenju ovisnosti. Ova knjiga sadrži brojne tehnike zagrijavanja i sociometrijske procedure.

Fox, J. (Ed.). (1987). The essential Moreno: Writings on psychodrama, group method, and spontaneity, by J. L. Moreno. New York: Springer.

Ova knjiga nudi izbor iz Morenovih tekstova, uključujući i neke rane, teško dostupne članke iz njegovih časopisa i knjiga. Ovi odabrani tekstovi daju osjećaj za njegov stil pisanja i domet interesa, a sadrže i niz transkripta terapijskih satova. Vrijednost ovog sveska povećavaju kronologija i dodatna bibliografija.

Leveton, E. (2001). A clinician’s guide to psychodrama. New York: Springer.

Ova knjiga lijepo uvodi u temu i razrađuje niz tehnika poput dubliranja, dućana čuda i upotrebe maski. Obiluje drugim specifičnim prijedlozima za upotrebu raznih tehnika i bavi se važnim problemom suočavanja s otporom.

PRIKAZI SLUČAJEVA

Blatner, A. (1999). Psychodrama. In D. Wiener (Ed.), Beyond talk therapy (pp. 125–143).

Washington, DC: American Psychological Association.

Psihodramske metode koriste se kako bi se klijentu pomoglo razriješiti unutarnje sukobe i raditi s tugom.

Blatner, A. (2001). Psychodrama. In R. J. Corsini (Ed.), Handbook of innovative therapy (2nd ed., pp. 535–545). New York: Wiley.

Sadrži primjer dugotrajnog psihodramskog rada sa ženom koja istražuje korijen svoje sramežljivosti. Oslikava tehniku ‘’reformiranog pomoćnika’’ koja se koristi kako bi se klijentici pružilo korektivno emocionalno iskustvo.

Blatner, A. (2003). Psychodrama. In C. E. Schaefer (Ed.), Play therapy with adults (pp.

34 – 61). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons.

Predstavlja klijenticu koji u psihodramskoj grupnoj terapiji otkriva korijen svojeg manjka asertivnosti.

Karp, M., Holmes, P., & Bradshaw-Tauvon, K. (Eds.). (1998). Handbook of psychodrama. London: Routledge– Taylor & Francis.

Ova antologija obiluje kratkim prizorima koji oslikavaju mnogobrojne faze i aspekte psihodrame. Autori, uglavnom Britanci, obuku iz klasične psihodrame prošli su kod prvog urednika izdanja.

Oxford, L. K., & Wiener, D. J. (2003). Rescripting family dramas using psychodramatic methods. In D. J. Wiener & L. K. Oxford (Eds.), Action therapy with families and groups (pp. 45–74). Washington, DC: American Psychological Association. [Reprinted in D.

Wedding & R. J. Corsini (Eds.). (2005). Case studies in psychotherapy. Belmont, CA:

Wadsworth.]

Ovo poglavlje pokazuje kako akcijske metode mogu biti spojene s narativističkikonstruktivističkim pristupom u obiteljskoj terapiji, s produljenim primjerom.

REFERENCE

Baim, C., Burmeister, J. & Maciel, M., (Eds). (June, 2007). Psychodrama: Advances in theory & practice. London: Routledge. (Ova antologija sadrži neka od najsuvremenijih razmišljanja.)

Bannister, A. (1997). The healing drama: Psychodrama and dramatherapy with abused children. London: Free Association Books.

Blatner, A. (1994a). Psychodramatic methods in family therapy. In C. E. Schaefer & L. J. Carey (Eds.), Family play therapy (pp. 235–246). Northvale, NJ: Jason Aronson.

Blatner, A. (1994b). Tele: The dynamics of interpersonal preference. In P. Holmes, M. Karp, & M. Watson (Eds.), Psychodrama since Moreno: Innovations in theory and practice (pp. 281–300). London: Routledge.

Blatner, A. (1995). Drama in education as mental hygiene: A child psychiatrist’s perspective. Youth Theatre Journal, 9, 92–96.

Blatner, A. (1996). Acting-in: Practical applications of psychodramatic methods (3rd ed.). Springer.

Blatner, A. (2000a). Foundations of psychodrama: History, theory, and practice (4th ed.). New York: Springer.

Blatner, A. (2000b). Psychodramatic methods for facilitating bereavement. In P. F. Kellermann & M. K. Hudgins (Eds.). Psychodrama with trauma survivors: Acting out your pain (pp. 42–51). London: Jessica Kingsley–Taylor & Francis.

Blatner, A. (2002). Nonverbal communications. Retrieved from:

http://www.blatner.com/adam/papers.html

Blatner, A. (2003). Not mere players: psychodrama applications in everyday life. In: J.

Gershoni, (Ed.), Psychodrama in the 21^st Century. New York: Springer, pp.103-115.

Blatner, A., (March-April) (2005a) Beyond Psychodrama. New Therapist, No. 36, 15-21.

Blatner, A. (2005b). Using role playing in teaching empathy. British Journal of Psychodrama & Sociodrama, 20 (1), pp.31-36.

Blatner, A. (2005c). Perspectives on Moreno, psychodrama, and creativity. Journal of Creativity in Mental Health, 1 (2), 111-121.

Blatner, A. (2006). Current trends in psychodrama. International Journal of Psychotherapy, 10 (3), 43-53.

Blatner, A. (2007a). Psychodrama, sociodrama, and role playing. In A. Blatner, with D. J. Wiener (Eds.), Interactive and improvisational drama: Varieties of applied theatre and performance. Lincoln, NE: iUniverse. (www.iuniverse.com)

Ovo poglavlje doprinosi integriranju psihodrame unutar šireg polja koje se oblikuje kroz zadnjih deset godina, polja koje koristi dramske procese bez scenarija u obrazovanju, izgradnji zajednica, osobnom i društvenom osnaživanju, čak i u rekreativne svrhe, kao i u terapiji. Knjiga je antologija preko 30 takvih pristupa. Web stranica: www.interactiveimprov.com

Blatner, A. (2007b). On meta-theory, and Applied role theory–two chapters in Baim, Burmeister & Maciel (see above).

Blatner, A., (2007c) Information on Where to Obtain Psychodrama Books, Videos, DVDs, and so forth. Dostupno na stranici: http://www.blatner.com/adam/level2/pdbkprc.htm Ova se stranica periodički ažurira, a navodi i cijene knjiga i gdje ih je moguće naručiti: Na ovoj je stranici dostupno i mnogo članaka o psihodrami, referenci, fotografija Morena i drugih pionira iz ovog područja te drugih materijala!

Blatner, A., (2007d) Books on drama therapy, expressive therapies, warm-ups. Available from: http://www.blatner.com/adam/level2/drmrxbkprc.htm

Blatner, A., & Blatner, A. (1997). The art of play: Helping adults reclaim imagination and spontaneity (Revised 2nd ed.). New York: Brunner/Routledge–Taylor & Francis.

Carnabucci, Karen. (2006). Psychodrama: Still growing and evolving after all these years (Chapter 26). In, S. L. Brooke (Ed.), Creative therapies manual: a guide to the history, theoretical approaches, assessment, and work with special populations of art, play, dance, music, drama, and poetry therapies.  Springfield, IL: C.C. Thomas.

Casson, J., (2004) Drama, psychotherapy and psychosis. New York: Brunner-Routledge.

Corey, G. (2008). Psychodrama (Chapter 8, pp. 185-215). In : Theory and practice of group counseling (7th Ed.). Belmont, CA: Brooks/Cole-Thomson Learning.

Cossa, M. (2006). Rebels with a cause: Working with adolescents using action techniques. London: Jessica Kingsley.

Dayton, T. (2000). Trauma and addiction: Ending the cycle of pain through emotional literacy. Deerfield Beach, FL: Health Communications.

Dougherty, M. J. (2002). Client satisfaction survey of inpatient trauma and dissociative disorders program. Journal of Trauma & Dissociation, 3, 91–103.

Farmer, C. (1995). Psychodrama and systemic therapy. London: Karnac Books.

Figusch, Z., ed., (2006) Sambadrama: the arena of Brazilian psychodrama. London: Jessica Kingsley.

Fonseca, J., (2004) Contemporary psychodrama: New approaches to theory and technique. New York: Brunner-Routledge

Fox, J. (Ed.). (1987). The essential Moreno: Writings on psychodrama, group method, and spontaneity by J. L. Moreno. New York: Springer.

Gass, M. (1997). Rebuilding therapy: Overcoming the past for a more effective future. Westport, CT: Praeger.

Hare, A. P., & Hare, J. R. (1996). J. L. Moreno. London: Sage.

Hayden-Seman, J. (1998). Action modality couples therapy: Using psychodramatic techniques in helping troubled relationships. Dunmore, PA: Jason Aronson.

Hoey, B. (1997). Who calls the tune? A psychodramatic approach to child therapy. New York: Routledge–Taylor & Francis.

Hudgins, M. K. (2002). Experiential treatment for PTSD: The therapeutic spiral model. New York: Springer.

Johnson, D. R. (2000). History of drama therapy. In P. Lewis & D. R. Johnson (Eds.), Current approaches in drama therapy (pp. 5–15). Springfield, IL: Charles C.

Thomas.

Kellermann, P. F. (1992). Focus on psychodrama: The therapeutic aspects of psychodrama. London: Jessica Kingsley–Taylor & Francis.

Kellermann, P.F. (2007). Sociodrama and Collective Trauma. London: Jessica Kingsley.

Kellermann, P. F., & Hudgins, M. K. (Eds.). (2000). Psychodrama with trauma survivors: Acting out your pain. London: Jessica Kingsley.

Kipper, D. A. (1986). Psychotherapy through clinical role playing. New York: Brunner/Routledge–Taylor & Francis.

Kipper, D. A. (2001). Surplus reality and the experiential reintegration model in psychodrama. International Journal of Action Methods: Psychodrama, Skill Training and Role Playing, 53, 137–152.

Kipper, D. A., & Ritchie, T. D. (2003). The effectiveness of psychodramatic techniques: A meta-analysis. Group Dynamics: Theory Research and Practice, 7(1), 13–25.

Leveton, E. (2001). A clinician’s guide to psychodrama (3rd ed.). New York: Springer.

Marineau, R. F. (1989). Jacob Levy Moreno, 1889–1974. (A biography). London: Routledge.

Moreno, J. J. (1999). Acting your inner music: Music therapy & psychodrama. St. Louis: MMB Music.

Moreno, J. L. (1931). Group method and group psychotherapy (Sociometric Monograph No. 5). Beacon, NY: Beacon House.

Moreno, J. L. (1934). Who shall survive? A new approach to the problem of human interrelations. Washington, DC: Nervous & Mental Disease Publishing.

Moreno, J. L. (1946–1969). Psychodrama (3 vols; last two with Z. T. Moreno). Beacon, NY: Beacon House.

Moreno, J. L. (1971). The words of the Father. Beacon, NY: Beacon House.

Moreno, J.L. (1989, 2004). The Autobiography of JL Moreno, M.D. (Abridged),  izvorno objavljeno u dva nastavka u The Journal of Group Psychotherapy, Psychodrama and Sociometry, reizdanje s dodatkom nekoliko slika. (Tekst je Morenov, ali uređivao ga je njegov sin Jonathan D. Moreno.) Dodan je i kratak članak autora Dr. Lewisa Yablanovskog o vremenu provedenom s ovom povijesnom ličnosti. Vidi www.blatner.com/adam/level2/pdbkprc.htm

Moreno, Z. T. (2006). The quintessential Zerka: writings by Zerka Toeman Moreno on psychodrama sociometry, and group psychotherapy. (Prikupili i uredili Toni Horvatin & Edward Schreiber). New York: Routledge.

Moreno, Z. T., Blomkvist, L. D., & Rützel, T. (2000). Psychodrama, surplus reality, and the art of healing. London: Routledge–Taylor & Francis.

Pesso, A. (1997). Pesso System/Psychomotor Therapy. In C. Caldwell (Ed.), Getting in touch: A guide to body-centered therapies (pp. 117–152). Wheaton, IL: Theosophical Publishing House.

Raimundo, C. (2002). Relationship capital: True success through coaching and managing relationships in business and life. Australia: Pearson Education.  

Razza, N. J. & Tomasulo, D.J. (2004). Healing trauma: The power of group treatment for people with intellectual disabilities. Washington, D.C.: American Psychological Association Press.

Røine, E. (1997). Psychodrama: Group psychotherapy as experimental theatre. London: Jessica Kingsley–Taylor & Francis.

Sacks, J. M., Bilaniuk, M. & Gendron, J. M. (2007). Bibliography of psychodrama: Inception to date. Retrieved from  http://tomtreadwell.com/02ref/index.htm . (Sadrži preko 5000 stavki i tražilicu, redovno se ažurira.)

Scategni, W. (2002). Psychodrama, group processes and dreams: Archetypal images of   individuation. (Prevedeno s talijanskog). New York: Brunner-Routledge/ Taylor & Francis.

Sternberg, P., & Garcia, A. (2000). Sociodrama: Who’s in your shoes? (2nd ed.). Westport, CT: Greenwood

Tomasulo, D. J. (1998). Action methods in group psychotherapy: Practical aspects. Philadelphia: Accelerated Development.

Verhofstadt-Denève, L. (1999). Theory and practice of action and drama techniques: 

      Developmental psychotherapy from an existential-dialectical viewpoint. London : Jessica Kingsley–Taylor & Francis.

Wiener, D. (1999). Beyond talk therapy: Using movement and expressive techniques in clinical practice. Washington, DC: American Psychological Association.

Worrell, J., & Remer, P. (1992). Feminist perspectives in therapy. New York: Wiley.

Yalom, I. (2002). The gift of therapy. New York: Harper & Row.

Young, M. E. (2001). Learning the art of helping: Building blocks and techniques (2nd ed.). Upper Saddle River, NJ: Prentice-Hall.

Dr. Adam Blatner je dvostruko licencirani psihijatar za odrasle i djecu-adolescente te autor nekih od najčešće korištenih knjiga o psihodrami, kao i brojnih članaka i poglavlja u drugim tekstovima. Živi u Georgetownu u središnjem Teksasu. Iako se više ne bavi aktivno psihijatrijskim radom, aktivno piše, uređuje tekstove i podučava. Zanima ga promoviranje ‘’psihološke pismenosti’’ kao oblika općenitog popularnog obrazovanja i mentalne higijene. Njegova e-mail adresa glasi: adam@blatner.com