3. WEBINAR PROJEKTA ISKRA – 10.11.

PSIHOLOŠKA OTPRONOST KOD DJECE I MLADIH

Psihološka otpornost definira se kao sposobnost prilagodbe nepovoljnim okolnostima i uspješnog suočavanja s teškoćama (Karaırmak i Siviş, 2011), a proučava se u kontekstu rizičnih i stresnih životnih događaja tijekom djetinjstva i adolescencije (Gizir, 2007). Umjesto da se shvaća kao stabilna osobina, suvremeni autori otpornost definiraju kao dinamičan razvojni proces koji se očituje u sposobnosti pojedinca, obitelji ili zajednice da se uspješno prilagodi okolnostima koje ugrožavaju njihov razvoj (Masten, 2014).

Tijekom adolescencije dolazi do ubrzanog kognitivnog razvoja, jačanja emocionalne intenzivnosti i procesa individualizacije, zbog čega se mladi često suočavaju s konfliktima i rizičnim ponašanjima (Derman, 2008). Upravo zato psihološka otpornost u ovom razdoblju ima ključnu ulogu u suočavanju s izazovima i održavanju psihološke stabilnosti.

Brojni su čimbenici koji mogu ugroziti razvoj otpornosti. Među najčešćima su negativni životni događaji, bolest ili smrt roditelja, siromaštvo, zlostavljanje, zanemarivanje, razvod, ratne traume, prirodne katastrofe i beskućništvo (Gizir, 2007; Cam i Büyükbayram, 2015). S druge strane, otpornost jačaju zaštitni čimbenici poput inteligencije, unutarnjeg lokusa kontrole, samoefikasnosti (Luthar, 1991), samosvijesti, samoprihvaćanja, socijalnih vještina, optimizma, emocionalne inteligencije i smisla za humor (Terzi, 2008; Sagone i Caroli, 2014; Albuquerque i sur., 2015).

Pozitivna iskustva u djetinjstvu, poput sigurne privrženosti i podržavajućih odnosa s roditeljima, povezana su s dugoročnim mentalnim zdravljem i otpornosti (Boden i sur., 2016; Narayan i sur., 2018; Doğan i Yavuz, 2020). Dok su rani pristupi otpornost smatrali nepromjenjivom osobinom (Winders, 2014), suvremeni pristup naglašava da je ona rezultat međudjelovanja osobnih resursa i poticajnog okruženja (Luthar i Zelazo, 2003). Prema Masten (2014), otpornost se temelji na neurobiološkim i psihosocijalnim procesima koji povezuju emocionalno, kognitivno, bihevioralno i socijalno funkcioniranje.

Tri su osnovne komponente otpornosti: izloženost riziku, prisustvo zaštitnih čimbenika i pozitivni razvojni ishodi unatoč riziku (Masten i sur., 1990; Luthar i sur., 2000). Otpornost je stoga i rezultat i proces koji proizlazi iz njihove interakcije.

Rizični čimbenici

Rizični čimbenici su okolnosti ili uvjeti koji povećavaju vjerojatnost negativnih razvojnih ishoda (Durlak, 1998) i mogu djelovati pojedinačno ili kumulativno. Kada se više rizika akumulira, povećava se vjerojatnost negativnih posljedica, poput problema u ponašanju, zlouporabe supstanci ili teškoća u učenju (Rutter, 1979; Fergus i Zimmerman, 2005). Prema Masten (2014), rizični čimbenici mogu djelovati poput “snježne grude”: primjerice, slabije samoregulacijske vještine mogu uzrokovati teškoće s pažnjom, što zatim utječe na školski uspjeh i odnose s drugima.

Rizici se mogu podijeliti na biološke (npr. niska porođajna težina, loša prehrana majke, prenatalna izloženost drogama; Rak i Patterson, 1996) i okolišne (npr. nizak socioekonomski status, obiteljski sukobi, jednoroditeljske obitelji, emocionalno ili fizičko zlostavljanje, rat i prirodne katastrofe; Desjarlais i sur., 1996; Luthar, 2006). Važno je napomenuti da isti čimbenik može djelovati i kao rizik i kao zaštita, ovisno o okolnostima (Masten i Barnes, 2018).

Zaštitni čimbenici

Zaštitni čimbenici ublažavaju učinke rizika i potiču prilagodbu, jer mijenjaju način na koji pojedinci reagiraju na stresne situacije. Otpornost se pritom očituje u sposobnosti pojedinca da prepozna i koristi vlastite resurse (Ungar, 2021). Najčešće se ističu četiri glavna zaštitna obilježja: socijalna kompetencija, vještine rješavanja problema, unutarnji lokus kontrole i autonomija (Zolkoski i Bullock, 2012).

Socijalna kompetencija povezana je s empatijom, komunikacijom i sposobnošću izgradnje pozitivnih odnosa (Luthar i Cicchetti, 2000). Djeca koja su mentalno fleksibilna i uspješno rješavaju probleme pokazuju veću otpornost u zahtjevnim situacijama. Unutarnji lokus kontrole, odnosno uvjerenje da pojedinac svojim odlukama utječe na životne ishode (Rotter, 1966), povezan je s osjećajem samopoštovanja, samoučinkovitosti i samokontrole (Benzies i Mychasiuk, 2009). Uz to, pozitivne osobine poput smisla za humor, ciljanoj usmjerenosti i optimizma dodatno jačaju psihološku otpornost (Sapienza i Masten, 2011).

U obiteljskom kontekstu važni su okolišni zaštitni čimbenici poput roditeljskog stila, emocionalne topline i podrške, obiteljske kohezije te kvalitetne interakcije roditelj–dijete (Baumrind, 1991; Eisenberg i sur., 2003). Takvo okruženje potiče razvoj samopouzdanja, emocionalne stabilnosti i društvenih vještina kod djece (Benzies i Mychasiuk, 2009).

Pozitivni razvojni ishodi

Da bi se otpornost mogla prepoznati, potrebno je promatrati i kratkoročne i dugoročne učinke prilagodbe unatoč riziku (Masten, 2001). Pozitivni ishodi obično se očituju kroz uspješno izvršavanje razvojnih zadataka, kao što su kontrola impulsa, prilagodba školi, akademski uspjeh i odgovarajuće socijalno ponašanje (Masten, 2014). Uspješno svladavanje tih zadataka pokazuje da je dijete, unatoč rizicima, razvilo učinkovite strategije prilagodbe.

Unutar obitelji, Harachi (2000) navodi tri ključna zaštitna čimbenika: jasno definirana roditeljska očekivanja, dosljedno praćenje ponašanja djece te poticanje i nagrađivanje poželjnih ponašanja uz dosljednu primjenu posljedica za nepoželjna. Coleman i Karraker (1998) dodaju da roditeljska samoefikasnost, odnosno vjerovanje roditelja u vlastite odgojne sposobnosti, predstavlja važan zaštitni faktor.

Pozitivan obiteljski kontekst povezan je s manjim stresom u djetinjstvu, većom bliskošću među članovima obitelji te boljim socijalnim vještinama kod djece i mladih (Brounstein, Zweig i Gardner, 1998). Djeca čiji su roditelji podržavajući imaju manje unutarnjih problema i bolje emocionalno funkcioniranje (Barrera, Prelow i Dumka, 2002). Istraživanja potvrđuju da su kvalitetni odnosi roditelja i djece ključan temelj otpornosti (Luthar, 2006; Masten, 2013). Topao i razvojno primjeren roditeljski stil te poticanje autonomije članova obitelji dodatno jačaju psihološku stabilnost i prilagodbu mladih (Houge, Liddle i Johnson-Leckrone, 2002).

Poziv na sudjelovanje

Pridružite nam se na 3. webinaru na temu „Psihološka otpornost kod djece“, koji će se održati 10. studenoga 2025. od 19:00 do 20:30, pod vodstvom mag. paed. soc. Elizabete Nemec

Prijave na: https://forms.gle/XLPahmW7bq7WifSD8

Aktivnosti iz projekta ISKRA provode se uz financijsku podršku Grada Zagreba. Sadržaj ove objave u isključivoj je odgovornosti Udruge VIVO i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Grada Zagreba.

Literatura:

Cerit, E. i Şimşek, N. (2021). A social skills development training programme to improve adolescents’ psychological resilience and emotional intelligence level. Archives of psychiatric nursing, 35 (6), 610–616.

Ferić Šlehan, M. (2008). Rizični i zaštitni čimbenici u obiteljskom okruženju: razlike u procjeni mladih i njihovih roditelja. Hrvatska revizija za rehabilitacijska istraživanja, 44 (1), 15-26.

Yates, T. M., Tyrell, F. A. i Masten, A. S. (2015). Resilience Theory and the Practice of Positive Psychology From Individuals to Societies. U Positive Psychology in Practice: Promoting Human Flourishing in Work, Health, Education, and Everyday Life: Second Edition, (773-788).

Yavuz, K. (2023). Psychological Resilience in Children and Adolescents: The Power of Self-Recovery. Current Approaches in Psychiatry, 15(1), 112-131.